Simatović i Stanišić bi mogli postati prvi zvaničnici Srbije pravomoćno osuđeni za zločine u BiH
U dosadašnjem radu Haškog tribunala nijedan funkcioner Srbije nije pravomoćno osuđen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Sutrašnjom konačnom presudom rad Haškog tribunala na procesuiranju ratnih zločina na teritoriju bivše Jugoslavije bit će okončan.
Stanišić je tokom suđenja tvrdio da Slobodan Milošević i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, kasnije Savezna Republika Jugoslavija, nikada nisu dijelili ambiciju bosanskih Srba za stvaranjem Velike Srbije koja bi imala jedinstvenu teritoriju, te da oni, iako jesu pružali političku i vojnu podršku bosanskim Srbima, nisu ni dijelili ni podržavali njihov zajednički zločinački cilj, koji je uobličen krajem marta ili u aprilu 1992.
U prvostepenoj presudi se navodi da je od augusta 1991. do decembra 1995. godine postojao Udruženi zločinački poduhvat koji je podrazumijevao postojanje zajedničkog zločinačkog cilja da se nasilno i trajno ukloni, kroz izvršenja krivičnih djela progona, ubistva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Uprkos tome, sud je utvrdio da oni nisu bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata za razliku od, između ostalih, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, i Željka Ražnatovića Arkana.
U žalbenom postupku Stanišić i Simatović su zatražili od mehanizma da ukine presudu i donese odluku da nisu krivi ili da smanji kaznu. Stanišićeva odbrana je ukazala na to da je Sud utvrdio da on nije kontrolisao počinioce niti ih usmjeravao tokom počinjenja zločina. S tim u vezi njegova Odbrana smatra da je sudsko vijeće pogriješilo jer nije procijenilo niti dalo obrazloženo mišljenje o tome kako je praktična pomoć suštinski utjecala na izvršenje počinjenih zločina u cjelini.
Odbrana Simatovića smatra da je Sud nrpavio niz grešaka te tvrdi da je pogrešno utvrdio da je on formirao Jedinicu za specijalne operacije od boraca koji su obučavani u Hrvatskoj 1991. godine.
S druge strane Tužilaštvo se žalilo što Prvostepeno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), niti da su njih dvojica dijelili namjeru potrebnu za odgovornost u UZP-u.
Osim toga, Tužilaštvo smatra da je Vijeće pogriješilo što nije proglasilo Stanišića i Simatovića krivim za pomaganje i podržavanje zločina u Zvorniku, Doboju, Sanskom Mostu, Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina i Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem.
