Sead Jusić: Bez Petog korpusa ne bi bilo Oluje, a mi smo imali plan ukoliko Hrvati ne uspiju

Jusić objašnjava da se događaji iz augusta 1995. godine ne mogu nikako promatrati odvojeno od svih ratnih aktivnosti i događaja koji su u direktnoj vezi s raspletom rata u Hrvatskoj i BiH.

"Početkom rata u Hrvatskoj 1991. godine, kada je došlo do pobune takozvanih krajiških Srba i formiranja Srpske autonomne oblasti, a potom i Republike Srpske Krajine, pod agresijom JNA, paravojnih i parapolicijskih snaga pobunjenih krajiških Srba protjerano je oko 10 do 15 hiljada Hrvata sa prostora Slunja, Like i općenito tog područja u Cazinsku krajinu, odnosno u Bihaćki okrug. Oni su komšijski primljeni i zbrinuti, a kasnije su našli svoj put spasa prema Hrvatskoj i dalje. Isto tako, kada je krenula agresija na Bosnu i Hercegovinu, stotine hiljada izbjeglica Bošnjaka i drugih koji su pod velikosrpskom agresijom morali napustiti svoje domove našlo je spas u Hrvatskoj ili preko Hrvatske". rekao je Jusić.

Prema njegovim riječima početkom rata u Krajini od 21. aprila 1992. godine, snage Vojske Republike Srpske (VRS) izvode operacije s ciljem ispunjenja četvrtog strateškog cilja Republike Srpske, a s ciljem uspostavljanja granice na rijekama Neretva i Una.

"U tom smislu su izvođene borbene operacije. Može se zaključiti, analogno tome i nizu drugih događaja, da je iz nekih razloga Cazinska krajina, odnosno Bihaćki okrug (koji se historijski naziva "Turska Hrvatska"), bila predmet nekog dogovora. Prema nezvaničnim informacijama, o kojima govore i mnogi historičari i analitičari tog vremena, pitanje Cazinske krajine načelno je dogovoreno u Karađorđevu između predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, da to u konačnom razrješenju pripadne Hrvatskoj. Time se može objasniti zašto su eksponenti rukovodstva Herceg-Bosne na čelu s Mate Bobanom, a potom i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, s Fikretom Abdićem potpisivali sporazume o saradnji", rekao je Jusić.

Jusić ističe ulogu ratnog zločinca Fikreta Abdića kao ključnu u ulozi eksponenta politika i Beograda i Zagreba, a na račun države Bosne i Hercegovine.

"Kada to nije uspjelo, srpska strana je pokrenula Operaciju "Breza“. Nakon što ni ona nije uspjela, uslijedila je Operacija "Mač“ poslije našeg boja na Grmeču 1994. godine, zatim Operacija "Štit“, te Operacija "Pauk“. Na kraju su u 1995. godini sve srpske snage, uključujući i prosrpsku vojsku Fikreta Abdića, isplanirale združenu operaciju pod nazivom "Mač i štit“. Ona je dogovorena u junu 1995. godine s ciljem konačnog uništenja Petog korpusa i rješavanja pitanja Cazinske krajine. To je bila eksplicitna naredba iz Beograda, ali ta naredba nije remetila ni hrvatske planove. Iz bilježnica koje je uredno vodio Ratko Mladić vidi se da je Slobodan Milošević naređivao da se po svaku cijenu od Fikreta Abdića napravi odlučujući faktor u konačnom raspletu rata u BiH i Hrvatskoj. Pad i uništenje Petog korpusa Armije RBiH, okupacija Bihaćkog okruga i uspostavljanje vlasti Fikreta Abdića odgovarali su mnogima, pa i pojedinim krugovima u međunarodnoj zajednici", dodao je Jusić.

Peti korpus u ljeto 1995. godine

Govoreći o sinergiji i svim zajedničkim naporima snaga Srpske Vojske Krajine (SVK) i snaga VRS-a, Jusić ističe operaciju "Pauk", a koja je započela 16. novembra 1994. godine i trajala je sve do početka vojno - redarstvene operacije "Oluja". Ova operacija je imala za cilj povratak ratnog zločinca Fikreta Abdića u Veliku Kladušu, a u njoj su učestvovale i elitne jedinice Službe državne bezbjednosti iz Srbije poznatije kao "Crvene beretke".

"Operaciju je vodio general Mile Novaković u okviru Operativne grupe "Pauk“, sa oko 12 do 13 hiljada vojnika. U osnovi, kao topovsko meso korišteni su Abdićevi vojnici i nesrećnici regrutovani iz logora, u sastavu tzv. "Narodne odbrane". Pritisak i borbe trajali su devet mjeseci, ali nisu uspjeli probiti naše linije. U to vrijeme, kada smo bili izmoreni i iscrpljeni i kada se očekivao naš pad, naše snage su krajem maja 1995. godine preuzele inicijativu. Na grmuško - radićkom pravcu 503. brigada je izvela niz akcija napredujući prema Bosanskoj Krupi, dok su bihaćke brigade odbacile krajiške snage pod Plješevicu. U rejonu Ripča, Pritoke i Grabeža, 501., 502. i druge jedinice su u aktivnim borbenim dejstvima prikovale jedinice Drugog krajiškog korpusa VRS, onemogućivši ih da pokrenu planiranih devet hiljada vojnika u operaciji "Mač i štit“. Jedinice 511. slavne brigade su u noći sa 10. na 11. juli likvidirale mostobran u rejonu Bosanske Krupe (Čojluk), čime je osujećen plan da se aktivira dio operacije nazvan "Štit“. Početkom jula, Peti korpus pod komandom generala Atifa Dudakovića izveo je uspješnu akciju na istoku naše zone odgovornosti u sektoru Ivanjska prema Novigradskoj brigadi, gdje su razbijena dva njena bataljona. Time je ta brigada onesposobljena za značajnija dejstva. Također, prodorom 517. brigade u julu prema Komesarcu stvorena je pomutnja među neprijateljskim snagama, koje su pomislile da Dudaković pravi koridor prema Hrvatskoj, pa su nakratko obustavile napade u okviru Operativne grupe "Pauk“. Tako je Peti korpus, uprkos konstantnim borbama, izveo snažna i ograničena protivnapadna dejstva", rekao je Jusić.

Licemjerna pomoć Hrvatske i Franje Tuđmana

Jusić ističe da je pomoć politike HDZ-a i Franje Tuđmana bila do krajnosti licemjerna, čemu najbolje svjedoči izdaja Posavine čime je ostvaren drugi strateški cilj RS-a, što na svojevrstan način pruža uvid u projekciju hrvatske politike prema "Bihaćkom okrugu" i njegovoj sudbini 1995. godine.

"Tuđman je situaciju oko Bihaća iskoristio pred zapadnom javnošću i saveznicima (Njemcima i Amerikancima) kako bi kriza kulminirala i kako bi dobio alibi za upotrebu svih sredstava, ne samo za slamanje Republike Srpske Krajine, već i za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, kako je sam govorio. Zbrinjavanje naših izbjeglica i vazdušni most bili su važni, kao što je bilo važno i pokretanje „Oluje“. Međutim, moramo se držati činjenica i hronologije. Združene snage u Operaciji "Mač i štit“ brojale su oko 27.400 vojnika (prema podacima hrvatskog historičara Marija Werhasa). Te snage su trebale krenuti ranije, ali su ih naša protivnapadna dejstva usporila", rekao je Jusić.

Kako navodi Jusić, sam čin potpisivanja Splitskog sporazuma između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana "nije imao neposrednog uticaja na odbranu Bihaća u tim ključnim danima, jer smo mi već 23. jula slomili tu operaciju u rejonu Cazina i Bihaća".

"Dakle, Oluja je došla u dobrom trenutku, ali to ne znači da se mi ne bismo odbranili i da se ona nije dogodila. Ni Tuđman nije mogao rizikovati s odugovlačenjem jer je imao najpovoljniji trenutak i alibi za rješavanje pitanja Krajine. Sve što je ta politika radila, radila je u svrhu ostvarivanja hrvatskih državnih ciljeva, a ne iz namjere da spašava Bihać, jer kako će nas spašavati neko ko je u Bihaćkom okrugu podržavao Fikreta Abdića koji bi nas jednako potamanio", zaključio je Jusić.

Bez Petog korpusa ne bi bilo Oluje

Jusić ističe da su snage Petog korpusa za sebe vezivale snage ekvivalenta od 30 do 50 hiljada vojnika koje su olakšale stasavanje Hrvatske vojske (HV), kao i sve prateće pripreme za Oluju.

"Nastala bi Velika Srbija na tim linijama i strateški odnos bi bio potpuno drugačiji. S druge strane, mi smo bili odlučni i uvjereni u svoj opstanak i pobjedu, tako da naš opstanak i pobjeda nisu dovođeni u pitanje", zaključio je Jusić.

Riječi generala Nanića

Govoreći o riječima generala Izeta Nanića: "Ako Hrvatska vojska bude poražena, mi smo poraženi", Jusić ističe da se izvlači iz konteksta jer je postojao jasan plan šta će se desiti ukoliko Oluja i snage HV-a budu poražene.

"Nekoliko dana pred Oluju dobili smo pripremno naređenje o sadejstvu sa HV-om. Kada je u petak, 4. augusta, ujutro krenula Oluja, komandant Nanić je nama, najbližim saradnicima rekao da nije siguran hoće li Oluja uspjeti do kraja i hoće li HV u potpunosti očistiti Krajinu. Smatrao je da međunarodna zajednica to možda neće dozvoliti i da će srpskim snagama u Krajini priteći pomoć iz RS i SRJ. Procjenjivao je da, dok međunarodna zajednica bude rješavala to pitanje, sve te snage se mogu okrenuti prema nama i da tada nećemo imati šanse ako ne djelujemo odmah. Nažalost, komandant Nanić je u tim borbama dao i svoj život", rekao je Jusić.

On ističe da je formirana je specijalna jedinica nazvana "TEGOSS", a koja je poslana u dubinu snaga SVK s ciljem spajanja s Hrvatskom vojskom.

"Komandant Nanić je pripremio plan koji je namjeravao predložiti generalu Dudakoviću. S obzirom na pritisak Operativne grupe "Pauk“ prema Bužimu, pripremili smo plan odsudne bitke. On je predviđao angažovanje oko 10.000 odabranih boraca Petog korpusa i teške tehnike na izabranim pravcima, kako bismo u potpunosti porazili Operativnu grupu "Pauk“. To bi se sigurno dogodilo i time bi rat na ovom prostoru bio okončan. Kada je krenula Oluja, taj plan je modifikovan tako da izvedemo napade na više pravaca, olakšamo napredovanje HV-a i spojimo se s njima, pa nije bilo potrebe za takvim odsudnim i rizičnim obračunom koji bi odnio velike žrtve", zaključio je Jusić.