Sarajevska Hagada i druge proturječnosti
No, bogatstvo toga Sarajeva bili su njegovi građani, jer su poput Korkuta vjerovali u temeljne vrijednosti koje čine jedno društvo, a to su suživot i tolerancija. Zbog toga su pojedine porodice spašavale pripadnike "ugroženih naroda“ koji su bili progonjeni, jer je to, naprosto, bila građanska dužnost. Priča o prijateljstvu majke sarajevskog nadrabina Davida Kamhija i begovice Fadilpašić sa Bistrika, nije bajka niti floskula.
Porodica Kamhi, pa tako i mali David su iz okupiranog Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, izašli zahvaljujući promućurnoj begovici, ali prije svega prijateljstvu dvije gradske djevojke, koje su nekada zajedno obilazile balove. Tako su gospođa Kamhi, sa faredžom, a mali David sa fesom na glavi, u pratnji Fadilpašićeve rave, prošli ustašku stražu na Gorici. Na pitanje, čija je rava, pratilac je odgovorio: bega Fadilpašića, odbij fukaro!
U toj prilično opasnoj konverzaciji, ne jenjava odnos sarajevske gradske sredine, prema svemu što, prividno ili trenutno, ugrožava njen višestoljetni identitet.
Zašto su sarajevski muslimani spašavali Jevreje od ustaškog terora i deportacije? Jer je to ponavljam bila njihova građanska dužnost. Dakako, nisu to činili samo muslimani, već svaki građanin Sarajeva, ako je želio ostati lojalan načelima i vrijednostima ove sredine.
To je ono što je utemeljio Isa beg Ishaković, ističići kako je ovo zasigurno „zborno mjesto dobrih ljudi“; to je ono što branimo svi mi preostali građani do danas.
To iz ovog grada neće otići niti sa jednom njegovom relikvijom, pa ni sa Hagadom kojoj se, eto, po nekoj povijesno-ustaljenoj matrici, sada ukazuje „gostoprimstvo“ dislokacije.
Gorak talog iskustva
Oni koji su pristajali na ovakva ili slična gostoprimstva, u bilo kojem vremenu, uvidjeli bi da gostoprimstvo traje onoliko dugo koliko to želi onaj koji ga pruža. Posebno u slučaju slabih i malih kultura kakva je naša, bila i jeste.
Otkuda toliko umjetnina u tim evropskim galerijama koja nesebično pružaju gostoprimstva, oduvijek? Otkuda toliko blago u Lisabonu, Madridu, Parizu ili Londonu? Pa od kolonija, ili od malih kultura kojima ne treba muzej, ali koje imaju više lokalnih političara od bilo koje evropske zemlje. Kako bi danas bili prazni British Museum, Louvre, i drugi svjetski muzeji kada bi svima vratili ono čemu su nekada “ukazali gostoprimstvo”.
Gorak talog iskustva koji sa takvim prijedlozima ima ova sredina, dobro je narastao do danas. Isa begovoj vakufnami, rodnom listu grada Sarajeva, slično (doduše privremeno) gostoprimstvo ponudio je Kosta Hörmann, tadašnji austrougarski povjerenik za grad Sarajevo. Hörmann je našem gradonačelniku Mustaj begu Fadilpašiću ponudio da je pošalje u Beč na restauraciju.
Fadilpašiću je rekao kako će vakufnama po povratku, krasiti najvažniju i najljepšu odaju Zemaljkog muzeja koji će osnovati, kao njegova najveća dragocjenost. Dvije godine kasnije, 1885, uistinu je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu, a dvije godine kasnije Hörmann je imenovan njegovim ravnateljem. Vakufnama koju je poslao u Beč na restauraciju, nije se više vratila. Simbolično je to, što se danas umjesto nje, u takvoj odaji, u muzeju, čuva upravo sarajevska Hagada.
Otuda, ponuđeno gostoprimstvo Hagadi nije ništa novo. Novina je samo način, koji je primjeren "prilikama mjesta i vremena". A oboje su, kako vidimo, posađeni na vjetrometini, na kojoj se bila našla i čuvena Bašagićeva orijentalna zbirka, koju je na koncu, za 40.000 kruna (70.000 KM) kupila Sveučilišna knjižnica u Bratislavi. Danas je njegova zbirka neprocjenjivo blago Republike Slovačke, pod zaštitom UNESCO-a. Ista ona zbirka koju je prije nekoliko dana, slovački predsjednik, Gašparevič, izložio u Banja Luci.
A sve to zahvaljujući zluradosti sa kojom je, jedan dio nas, prije 80 godina, nudio oboljelom predsjedniku Bosanskog sabora dr Bašagiću, dva metra suhih, iscjepanih drva za nju.
Svete proturječnosti
Ipak, jedno su upravu oni kojima „posuđujemo“ svoje domaće srebro i druge vrijednosti, a kojima je raspolagalo ili raspolaže naše društvo; nemamo dovoljno izgrađen odnos prema tim vrijednostima.
Mi danas, kao društvo, uistinu žalimo za Zemaljskim muzejom, ali sa druge strane činimo sve da on ostane trajno – zatvoren. Lamentujemo nad zaostavštinom Isa bega Ishakovića, ali puštamo da građevine njegovog vakufa - kisnu i propadaju. Negodujemo zbog nemarnosti prema stećcima ističući njihov povijesni značaj, ali odlazeći na Bjelašnicu, mirno gledamo kako isti, uz cestu prema Vojkovićima, služe kao podesti za sušenje drvene građe.
Jesu li to te naše iskonske proturječnosti?
Mi ih tumačimo pojedinačno, i uz neku samo nama važnu priliku ili potrebu.
Jedno je sigurno: građani bez obzira na teškoće vremena u kojem se nađu, po cijenu života, ne prodaju domaće srebro. To je naprosto stvar odgoja. Jer šta je sramota u teškom vremenu, pitali su Esada Kulovića, jedinog našeg sugrađanina, koji je tri puta biran za gradonačlenika. Rekao je: „Sramota je ne pokazati se čovjekom. Smrt je manja sramota“.
To važi i za Hagadu, i bilo koji dio domaćega srebra.
Prošlost ne možemo mijenjati, ali ta ista prošlost, ako je ispravno tumačimo, nepogrešivo i pravilno upravlja ovim - sada i sutra.
Pitajte Despiće, ako ih ima živih nekuda po svijetu. Oni će Vam kazati, još koješta. Napose, kazaće i ovo zadnje, na što ciljam u ovoj svojoj filipici: kako se voli svoj grad i svoja zemlja.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
