Sadik Selimović je život posvetio ekshumaciji žrtava genocida, sastavljao je i kosti svoga brata

Bratunačko selo Zalužje jedno je od potpuno uništenih za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjaci su iz njega protjerani. Oni koji se nisu uspjeli probiti na teritoriju koja je bila pod kontrolom Armije RBiH uglavnom su završili u Srebrenici, misleći da će umaći ruci agresora, međutim, 1995. godine dogodio se genocid.

Među onima koji je protjeran iz Zalužja je i Sadik Selimović, koji se nakon ratnih godina strahote, gubitka brojnih članova uže i šire rodbine, ipak vratio na svoje ognjište. Danas sa prozora svoje kuće gleda u šumske predjele Srbije, dajući prilično mučnu ispovijest za portal Klix.ba. Na samom početku našeg razgovora kaže nam da mu je rat oduzeo apsolutno sve.

"Pored normalne porodice i života, rat mi je uzeo i uništio sve. Sjedimo na mjestu moga rođenja, koje smo u maju 1992. godine morali napustiti jer smo protjerani od agresora, odnosno domaćih srpskih vlasti, potpomognutih novosadskim i užičkim korpusom te Arkanovcima i Šešeljevcima koji su došli u Bratunac", kaže nam Selimović.

Toga maja jedan dio porodice Selimović je krenuo ka srebreničkim selima, dok je naš sagovornik sa suprugom i djecom otišao u Brčko, u namjeri da se na kraju probiju do Hrvatske. Takvu sreću nije imao najstariji član porodice, djed Haso kojeg su zlikovci likvidirali na kućnom pragu u 85. godini života. Upravo Haso je bio i prva žrtva Zalužja.

Kako se prisjeća naš sagovornik, nakon perioda u Brčkom, zaputio se ka Tuzli, ali duša mu nije dala mira te je na kraju krenuo pješice za Srebrenicu. Tamo je zatekao žive i zdrave sve članove porodice, ni ne sluteći šta će uslijediti.

"Sve je bilo relativno mirno do jula 1995. godine, kada se dešava katastrofa i sve ono što je uslijedilo, a što ja zovem izdajom. Nešto prije toga, 9. maja sam ranjen u mjestu Bibići na zadnjoj liniji odbrane Srebrenice, sa još sedam momaka koji su bili u mojoj jedinici. Dok su nas evakuisali u ratnu bolnicu, Ratko Mladić i ostali su ušli u Srebrenicu", prisjeća se Selimović.

Susret s ratnim zločincem i odlazak u logor

Nakon ranjavanja je završio u logoru, po naredbi osuđenog ratnog zločinca Momira Nikolića, sa kojim se poznavao od ranije.

"On je predavao u srednjoj školi, a skupa smo bili i u istoj prijeratnoj vojnoj rezervnoj jedinici. Na pitanje zašto me ne pusti da idem sa ostalim ranjenim, odgovorio je: 'Kakav bi ja bio jaran, kada te ne bih potpuno izliječio i poslao zdravog da ponovo ganjaš Srbe po Majevici'. Na to sam mu negativno odgovorio, ali nije pilo vode", prisjeća se Selimović.

Dva i po mjeseca je proveo u koncentracionom logoru Batković, gdje je proživio golgotu, a njegova tri brata i otac su ubijeni. U razmjeni je naš sagovornik oslobođen, a nakon spajanja sa porodicom u Tuzli, saznao je za sve strahote koje su zadesile Srebrenicu.

Neposredno nakon rata, u Selimoviću je počela prevladavati ogromna želja u otkrivanju masovnih grobnica i ekshumaciji posmrtnih ostataka likvidiranih. U godinama koje su uslijedile postao je istražitelj na terenu Instituta za nestale osobe BiH.

"U svom radu sam saznao sve razmjere katastrofe koja je zadesila Srebrenicu. Na osnovu DNK analize prvobitno sam pronašao brata Hajdrudina, a koji je pronađen iznad Kravice u šumi, na čuvenoj Bukvi u sektoru D-4. Nakon toga sam pronašao i oca Bajru koji je bio u masovnoj grobnici u Pilici. Potom sam pronašao brata Hasana, u sekundarnoj grobnici Kamenica – 10. Kasnije nam je došla i DNK analiza za bratića Elvira koji je bio u Zelenom Jadru", nadovezuje se Selimović.

Selimovićevo srce nije mirovalo do prošle godine, kada je pronašao i trećeg brata Sabahudina. Skupa sa dvojicom istražitelja iz Tužilaštva BiH Selimović je pronašao svjedoka događaja koji je ispričao sve detalje. Sabahudin će vječni smiraj pronaći sutra u Memorijalnom centru u Potočarima, 28 godina nakon pogubljenja.

"Shodno broju ubijenih, ja svake godine nekoga u Potočarima stavljam u mezar. Kada me neko pita kako se osjećam, ja odgovorim da zaista ne znam. Kroz posao sam nekako postao takav, a vjerovatno psiholozi znaju odgovor. Nakon dženaza meni prvobitno bude lakše, ali me onda ošamari predstojeći period u kojem mi se vraćaju slike iz 1995. godine", priča nam Selimović.

Prva reekshumacija

Naš sagovornik s bratom Sabahudinom je bio najviše povezan, međutim, u posebnom sjećanju će mu ostati godina u kojoj je lično izvršio reekshumaciju brata Hajrudina. Prosto rečeno, naš sagovornik je nakon sahrane nekompletnih posmrtnih ostataka svoga brata, izvršio otkopavanje mezara te dodavanje u tabut naknadno pronađenih skeletnih dijelova.

"Moj brat je bio prvi reekshumiran, a tada ni tužilac nije smio doći na mjesto na kojem se nalazi mezar. Kako sam se tada osjećao nemoguće je opisati, međutim nakon toga u meni je prevladao osjećaj ispunjenosti jer sam spoznao da su skeletni ostaci moga brata kompletirani te da je to on", prisjeća se ovaj hrabri Podrinjac, ističući da mu procesi reekshumacije uvijek emotivno teže padaju nego sami čin kolektivne dženaze.

Govoreći o poslu kojim se bavi, Selimović ističe da je u sve ušao veoma emotivno, kako bi se čim prije pronašli posmrtni ostaci ubijenih. Kako je vrijeme odmicalo, traganje za masovnim grobnicama je postala skoro pa glavna preokupacija.

"Sve ovo mi je postala životna misija, a ukoliko sam samo jedan mali kamenčić u mozaiku cijelog procesa, srce će mi biti puno. Meni sve ovo nije teret jer mi teret predstavlja nedostatak informacija o masovnim grobnicama. Možda je morbidno, a možda i ne, ali u cijeloj ovoj strahoti, ja se uslovno rečeno, obradujem kada pronađemo nečije kosti jer znam da će to nekome značiti. Došli smo u situaciju da se radujemo mrtvim kostima", dodaje Selimović.

Ubijene trudnice i majke s djecom u naručju

Dosad je, kako nam kaže, zakopane zaticao i trudnice te majke sa djecom u naručjima, što pokazuje razmjere monstruoznosti počinjenog zločina.

"Mene njihova negiranja ne bole jer su to ideolozi, a uvijek kažem da genocid nije počinio srpski narod, već ljudi koji se kriju iza tog naroda. Dok ljudi ne shvate da ratni zločinac nije heroj, već kukavica i profiter, koji je tuđu djecu gurao u smrt, negiranja će biti", smatra Selimović.

Selimović je bio jedan od prvih povratnika u Zalužje, selo koje je uglavnom pusto. Tu su danas stariji ljudi, dok su mladi otišli u neki od većih gradova u BiH ili izvan nje, gdje im se nudi bolja perspektiva.

Sagovornik portala Klix.ba na kraju kaže da Srebrenicu živi 365 dana, a za nekoliko godina mu slijedi odlazak u penziju. Bez obzira na to i dalje će nastaviti tragati za kostima Podrinjaca jer svi oni, kako zaključuje, moraju naći svoj vječni smiraj.