Dok su hiljade ljudi čekali da ukopaju svoje najmilije, političari su držali govore. Dok su majke padale u nesvijest od nesnosne vrućine i teške boli koja je razarala njihove grudi, političarima su bila puna usta Srebrenice, napaćenog naroda, priče o tome kako Srebrenici i Srebreničanima treba pomoći. A onda su sjeli u svoja luksuzna vozila i otišli. Sjetit će se oni Srebrenice idućeg 11. jula, i za izbore, kako to obično biva.
Prije samo dva dana gradom su šetale hiljade ljudi. Danas nema nikoga. Prošetasmo od autobuske stanice, do čaršije, pored Bijele džamije ka Petriči. Putem nas prati tišina. Koraci odjekuju... Ljudi na ulicama nema...
"Svake godine je to tako. Pred 11. juli Srebrenica oživi. Dođu oni koji danas žive u inostranstvu, dođu stranci, ljudi iz drugih gradova BiH, a kada prođe 11. svi odu. Do iduće godine rijetko ko nas se sjeti", kazao je jedan građanin za Sarajevo-x.com.
U Srebrenici se danas jako teško živi. Mladi napuštaju rodni grad u potrazi za boljim životom. Stariji pokušavaju spojiti kraj s krajem. Mnogi se vraćaju samo kako bi umrli tu gdje su se rodili, kako bi ih pokopali u zemlju koju toliko vole.
A koliko je novca izdvojeno za Srebrenicu. Novca, koji je završio u džepovima onih kojima je do tog grada i njegovih građana najmanje stalo.
Na zgradama su "zamazali" fasade, a u desetospratnicama nisu popravili liftove, zbog čega starije osobe i po nekoliko mjeseci ne izlaze iz kuća. I baš tako Srebrenica mnogima služi kao fasada za njihove "prljave" poslove.
Posla u gradu nema. Većina stanovništva je nezaposlena, ali nekako životare. Pomažu jedni drugima, pokušavaju nanovo izgraditi svoje živote, rade na pomirenju i bez političara.
A onda pred 11. juli dođu "oni usijanih glava" i unesu nemir.
"Dođu ovdje pred 11. juli, i jedni i drugi. Bude provokacija i s jedne i s druge strane, uznemire stanovništvo i odu. A mi ostajemo tu da živimo skupa, kao i prije", kažu nam građani ističući da, uprkos svemu što se desilo u Srebrenici, danas zajedno žive Bošnjaci i Srbi, te posljednjih godina nema incidenata.
Građanima Srebrenice ne trebaju govori političara, ne trebaju riječi, obećanja i "saosjećajno" tapšanje po ramenu.
Žele da rade, da vode normalan život, žele koru hljeba na stolu svaki dan, obrazovanje za svoju djecu, zdravstvene usluge, osnovna prava. Je li to mnogo?
Ili možda nekome više odgovaraju ove sablasne fotografije Srebrenice!?
