Iz moga ugla
0

S(u)jeta

Piše: Nura Bazdulj-Hubijar
Vijest da je studentica medicine Amila Džinović teško oboljela i da joj je za transplantaciju koštane srži nužno 500.000 maraka prvo je objavila Federalna televizija, potom su je prenijele neke dnevne novine i radiostanice. Nažalost, mnogo je, premnogo je amila u ovoj zemlji, a zapravo je najveća tuga kada se radi o djeci i mladim osobama.

Ono što se za teško oboljele u našoj zemlji može uraditi jeste odrediti cijenu njegovog života. Ima li kosmos ili mikrokosmos cijenu? A svaki je čovjek čitav jedan kosmos. I šta onda preostaje onima koji oboljelog vole, bez koga ne mogu zamisliti život, oni kojima je oboljeli os oko koje se cijeli svijet okreće pa ako ga nestane nastaće kompletno rasulo i haos u njihovim životima?

Preostaje im da se oslone na običnog, malog čovjeka, čovjeka koji ima malo, ali dovoljno da odvoji bar za jedan poziv na humanitrani telefon. Koliko se svake sedmice skupi na uplatama za Loto i Bingo? Koliko bi života za taj novac moglo biti spašeno? Koliko ova zemlja izdvaja za liječenje onih za koje u njoj lijeka nema i dokle će biti tako?

Na vijest o Amilinoj bolesti Asocijacija studenata Ekonomskog fakulteta Travnik, na čelu sa Jasminom Fajkić (djevojkom golemog srca, kojoj je nedavno umrla sestra od teške bolesti, također mlada), započela je akciju prikupljanja novca pod motom "ZA AMILU".

Sakupljalo se na ulici, od prolaznika koji su ubacivali novac u stakleno zvono, priloge su dali nekolicina pojedinaca i organizacija, neuporedivo najveći iznos uplatio je Pero Gudelj, vlasnik Fisa iz Viteza. Na kraju je organiziran humanitarni koncert na koji su se odmah odazvali Hanka Paldum, Duo GIS, Eldin Huseinbegović, Neno Murić, Kenan Mačković, Vildana Kalčo, Tajik Ganić i hor Dječija planeta, Vildana Kalčo, Pero Gudelj (opet!) i još neki...

Jedan pjevač iz Sarajeva se nije izjašnjavao ni da hoće ni da neće doći, stalno negdje između. Prvo se "vadio" da ne želi pjevati sa kafanskim pjevačima, poslije da će možda ipak doći... I tako do dana uoči koncerta. Rasprodane su sve ulaznice, gotovo isključivo djeca i mladi ljudi su ispunili salu Centra za kulturu u Travniku tog 14. novembra 2010.

Svuda su bili transparenti "ZA AMILU", njene slike, njene kolege iz Tuzle... Bilo je lijepo biti te noći biti dio onih koji su svojim prisustvom mogli dati bar simboličan prilog za pokušaj da se spasi život mladog čovjeka... A sjetu je izazivala činjenica da se tu nije mogao vidjeti (ja bar nisam vidjela) niko od onih koji imaju dovoljno, imaju i viška, niko, pa ni oni iz najnižih struktura vlasti.

I odjednom se taj pjevač o kome sam govorila pojavljuje. Svi se raduju, on gleda plakatu, vidi nema na njoj njegovog imena, okrene se, sjedne u auto i vrati u Sarajevo... Nisam mogla očima vjerovati... Ma još uvijek ne mogu i neću da vjerujem da je nekom važnija sujeta od nečijeg života...

Bilo kako bilo, draga Amila je otputovala na liječenje, dobri ljudi su sakupili oko dvije trećine iznosa potrebnog za liječenje... Ostaje nam nadati se da će se sakupiti i ostatak, da će se Amila vratiti živa i zdrava svojoj majci koja nikog osim nje nema, da će se vratiti ljudima koje voli, u zemlju koju voli...

A voli li ta zemlja Amilu, ostale amile?