Robert Hamilton: Donošenje mira na Balkan je najveće američko dostignuće 1990-ih godina

Hamilton je 2016. godine prvi put posjetio Bosnu i Hercegovinu u potrazi za direktnim izvorima i sagovornicima za rad "Keep your eye on the Balkans" (Pratite Balkan, engl.), koji je objavljen u martu naredne godine.

Sada je, osam godina nakon objave rada i devet godina nakon što je došao u našu zemlju po prvi put, Hamilton bio govornik na ovogodišnjoj Sarajevskoj sigurnosnoj konferenciji.

Dao je i intervju za portal Klix.ba, u kojem je govorio o situaciji u BiH, koja je bila i fokus njegovog rada iz 2017. godine, te o različitim promjenama u odnosu na situaciju od prije nekoliko godina.

Vi ste napisali rad 2017. godine, zvao se Keep Your Eye on the Balkans, gdje ste pisali o tenzijama u BiH. Sada je prošlo 8 godina otkako je taj rad napisan, a jedna od vaših pretpostavki bila je da postoji šansa, možda ne velika, novi sukob u BiH. Dakle, gledajući na to osam godina kasnije, kakva su vaša razmišljanja o mogućem sukobu u BiH?

"Da, naravno, zvao se Keep an Eye on the Balkans, i to je zapravo, za američku publiku. To je bejzbolska metafora, kada kažete 'keep your eye on the ball', što znači fokusiraj se na ono što je važno. I da, u tom radu sam izrazio određenu zabrinutost u vezi sa stabilnošću Bosne i Hercegovine, koja nije bila baš stabilna.

Dio toga je bio naslijeđe Dejtonskog sporazuma i sistema koji je Dejtonski sporazum uspostavio ovdje, a dio, veći dio zabrinutosti se odnosio na vanjski uticaj, a to je nešto s čim su se na Balkanu uvijek suočavali, gdje vanjske sile ometaju, miješaju se, a naravno očigledna vanjska sila u smislu podrivanja stabilnosti Bosne je Rusija, a njen agent u regionu je Srbija na mnogo načina. Mislim da sada počinjemo vidjeti možda razilaženje između Moskve i Beograda, što bi bila dobra stvar. Došao sam ovdje iz Beograda, zapravo, kada sam pisao taj rad, tako da sam bio zabrinut za stabilnost Bosne zbog kombinacije faktora.

Dejtonski sporazum je bio dobra stvar, i donošenje mira na Balkan 1995. godine bilo je, rekao bih, najveće dostignuće američke diplomatije te decenije. Ali, 2017. smo bili 22 godine poslije Dejtona, sada smo 30 godina poslije, i ono što je funkcionisalo 1995. možda više ne funkcioniše, u smislu ustavne strukture, u smislu načina na koji se Bosna i Hercegovina upravlja, u smislu prava i odgovornosti konstitutivnih naroda. Tako da je tu bilo određene zabrinutosti.

Postojala je i zabrinutost barem zbog percepcije među nekim ljudima s kojima sam razgovarao ovdje o rastućem uticaju Turske. Išao sam u Mostar i razgovarao s nekim liderima hrvatske zajednice tamo, i oni su bili izuzetno skeptični, čak sumnjičavi prema onome što Turska radi u regionu, i mislio sam da je to također opasno, ne nužno ono što Turska radi, već način na koji to neki ljudi u Bosni i Hercegovini percipiraju, srpske i hrvatske manjine. Dakle, iz tih razloga sam bio zabrinut, i drago mi je što sam bio više zabrinut nego što sam trebao biti, jer evo nas osam godina kasnije, i Bosna se drži. Na putu je, nadam se, ka članstvu u NATO-u, i dalje mislim da Dejtonska ustavna struktura treba reformu, ali to je teško.

U tom radu ste napisali je Srbija bila konstruktivan partner, i naveli ste tadašnjeg premijera, sada predsjednika, Aleksandra Vučića, koji se protivio tadašnjem referendumu o neustavnom 9. januaru. Također ste Hrvatsku opisali kao benignog partnera, ili benignog aktera u regionu. Kako gledate na njihove poteze sada?

"Prije svega, ti termini, kao konstruktivan i benigni, koristio sam ih u odnosu na njihove uloge devedesetih, zar ne? Srbija je bila sponzor agresije u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Hrvatska je bila na obje strane tog rata. Ali u odnosu na devedesete, kada sam bio ovdje vidio sam malo razloga za oprezni optimizam u smislu direktnog vanjskog uplitanja u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine. To je bio, to je problem Bosne od nezavisnosti - direktno sponzorstvo nasilja ili destabilizacije od strane vanjskih aktera. A ja sam tada vidio taj potencijal za direktni vanjski utjecaj kao manje prijeteći nego što je bio 10 ili 20 godina ranije.

Djelimično zato što je, dakle, u tom trenutku prošlo 21–22 godine od Dejtona, i ideja Bosne i Hercegovine kao suverene države, kao legitimne suverene države, prodrla je u svijest sve većeg broja ljudi, i oni su je jednostavno vidjeli kao legitimnu. Na način na koji, devedesetih, mnogi vaši susjedi nisu.

Post-sovjetske države imale su isti problem. Jugoslavija i Sovjetski Savez, što ja proučavam, imali su sličnu strukturu, neku vrstu federalne strukture - šest konstitutivnih republika ovdje i 15 u Sovjetskom Savezu, ali su tu bili komunisti, marksisti i visoko centralizirani režimi. I mislim da je to bio Yuri Slezkine, koji je proučavao Sovjetski Savez, rekao: kada je propala nenacionalna sovjetska država, njeni nacionalni ne-državni entiteti bili su njeni jedini mogući nasljednici. Drugim riječima, Jugoslavija i Sovjetski Savez su bili eksplicitno nenacionalni. Ovdje je postojao pokušaj da se izgradi jugoslavenski identitet, nacionalni identitet, baš kao što je postojao pokušaj da se izgradi sovjetski identitet u Sovjetskom Savezu. Ni jedno ni drugo zapravo nije uspjelo, jer su nacionalni identiteti bili jači.

Onda se desilo da su to bile jako centralizirane države, a šest konstitutivnih republika ovdje su bile nacionalne, ali nisu imale stvarnu vlast. Nisu imale institucije vlasti, jer je sve bilo centralizirano u Beogradu, baš kao što je sve bilo centralizirano u Moskvi.

Odjednom imate šest nezavisnih država ovdje i 15 u Sovjetskom Savezu. Ja sam dosta vremena provodio u Gruziji. Gruzija je imala isti problem. Nije bila viđena kao legitimna država. Jeste u smislu međunarodnog prava - bila je članica Ujedinjenih nacija, bila je primljena - ali u smislu percepcije. Na isti način na koji Bosna i Hercegovina nije bila viđena, mislim, kao legitimna država u Beogradu ili u Zagrebu na početku rata. Dakle, postoje definitivno paralele između ta dva slučaja.

Mislim da sam 2016-2017. godine razmišljao o tome da su dvije decenije prošle i svijet se navikao na ideju Bosne i Hercegovine kao legitimne, suverene države koja ima sva prava i zaštite bilo koje suverene države. I zato je manje legitimno za vanjske sile da se otvoreno miješaju u njene unutrašnje poslove. I tako, kada sam opisivao Srbiju i Hrvatsku i njihovu ulogu ovdje, bio sam malo optimističniji nego što sam bio 20 godina ranije.

Da li biste se složili da, ako gledate u odnosu na 2016. godinu, a ne u odnosu na devedesete, uloge ove dvije zemlje su se razvile u pogrešnom smjeru kada gledate iz ugla Bosne i Hercegovine, u smislu uplitanja u unutrašnje poslove?

"Da, ja sam na to gledao kao posmatrač izvana. Ako ste ovdje i gledate ka vani, siguran sam da to izgleda drugačije. I siguran sam da postoji mnogo više skepticizma u vezi s ulogama vaših susjeda. Više sam bio zabrinut onim što sam čuo od srpske i hrvatske manjine unutar Bosne i Hercegovine nego onim što se događalo, što su Zagreb ili Beograd radili. Više me to brinulo.

Jer ironično je to što sam tada mislio da razumijem, 2016. godine, da su Beograd i Zagreb prihvatili ideju o suverenoj, nezavisnoj bosanskoj državi. Ali unutar Bosne, neke etničke manjine to nisu prihvatile, ili nisu bile spremne 2016. godine. Ljudi s kojima sam razgovarao, intervjuisao u Bosni i Hercegovini, Srbi i Hrvati, dojam koji sam dobio bio je da mnogi od njih nisu prihvatili ideju nezavisne, suverene Bosne i Hercegovine. Dakle, to je bio dio izvora zabrinutosti koju sam izrazio u radu."

U svom radu ste se referirali i na rad visokog predstavnika, odnosno na to da je relativno pasivan. sada u BiH OHR igra malo aktivniju ulogu. Dakle, kako gledate na to, u smislu razlike između 2016. i onoga što imamo sada?

"Mislim da ovakve stvari uvijek zavise od strukture i agencije. Struktura znači kakav je mandat visokog predstavnika, šta pravila kažu o njegovoj ulozi, šta mu je dozvoljeno da radi. Agencija znači ko je ta osoba, ko je ličnost na toj poziciji. I vidimo to u mnogo ovakvih međunarodnih misija posredovanja. Kada, recimo, kada sam bio u Gruziji prvi put i UNOMIG je još uvijek bio tamo, misija UN posmatrača u Gruziji, u Abhaziji, visoki predstavnik se promijenio na pola mog dvogodišnjeg boravka, i UNOMIG se promijenio. Pravila su bila ista, ali ste imali drugu osobu na čelu, i jedan komandant misije je bio vrlo aktivan, a drugi vrlo pasivan.

Mnogo toga, mislim, zavisi od konteksta i vremena kada je on ili ona ovdje. Dakle, jednostavno, on ili ona mora razumjeti okruženje. Mislim da je generalno bolje kada je aktivan. Mislim, tu ste da obavite posao, zar ne? A vaš posao je da pomognete očuvati mir i stabilnost, i također da ubrzate integraciju Bosne u euroatlantsku zajednicu, NATO, EU, sve institucije euroatlantske zajednice, jer to je put kojim su bosanski narod i bosanska vlada izrazili svoju želju da idu. Dakle, za mene, posao visokog predstavnika jeste da pomogne.

Ali možete biti i previše aktivni. Možete učiniti previše, i onda ne dozvoljavate zemlji da stane na vlastite noge. Visoki predstavnik sigurno ne bi trebao biti u poslu vođenja zemlje, to nije mandat. Ali u smislu pomaganja u rješavanju političkih sporova, unutrašnjih političkih sukoba, pomaganju Bosni da upravlja odnosima sa susjedima, pomaganju Bosni da upravlja procesima euroatlantske integracije – sve te stvari, pomagati u svemu tome bez preuzimanja vodstva, jer vodstvo mora doći odavde. Ali pomagati bez vođenja, mislim da je to ono što bi svako na toj poziciji trebao raditi.

Ovo su ozbiljni ljudi. Svi daju sve od sebe. Ali ja sam ovo vidio na drugim mjestima. Ne samo da je situacija ovdje teška za upravljanje, nego struktura i pravila po kojima visoki predstavnik mora djelovati, a koja nameće neka vanjska organizacija, često dodatno otežavaju posao."

Spomenuli ste u radu i Dejton 2, ili nova verzija Dejtona, koja je moguća ali nije izgledna. Dakle, osam godina kasnije, da li se vaš stav promijenio? Je li sada vjerovatnije ili manje vjerovatno nego što je bilo prije osam godina?

"Mislim da je sada manje vjerovatno jer je svijet u plamenu. Svijet jednostavno nije isti. Tokom 2016 godine, Rusija je zauzela Krim i bio je rat u Donbasu, ali nije bilo pune ruske invazije. Niste imali ono što imate sada - rat Izrael-Gaza, rat Izrael-Iran. Imali ste Trumpovu administraciju u Washingtonu, ali to je bila vrlo drugačija Trumpova administracija nego što je sada. Ova Trumpova administracija nije zainteresovana za međunarodne institucije, međunarodno pravo, ništa od toga, a Dejton je u potpunosti zasnovan na zakonima i institucijama. I ideja o Dejtonu 2 zasniva se na ideji da je Dejton 1 bio dobar.

Zaustavio je rat. Postavio je temelje da BiH stane na vlastite noge i da se Bosna i Hercegovina vidi kao legitimna, suverena država. Ali, kao i sve, tokom vremena institucije, ako se ne reformišu da prate promjene vremena, postaju neučinkovite.

Znamo to iz Vijeća sigurnosti UN-a. Znamo već 30 godina da Vijeće sigurnosti UN-a treba reformu. Pet stalnih članica ne odražava pet najjačih sila danas. Da, i svi znaju da treba reforma, ali ona se neće dogoditi uskoro jer čim počnete pričati o reformi Vijeća sigurnosti i kažete, dobro, možda bi Velika Britanija i Francuska trebale imati jedan glas, a to bi bio glas EU, Britanija i Francuska kažu ne. Ako kažete, možda Indija ili Brazil, kažete Indija bi trebala - Kina kaže ne, zar ne? Dakle, uvijek postoji neko s pravom veta.

I mislim da je isto s Dejtonom. Prije svega, Dejton je zahtijevao ogromnu energiju od Clintonove administracije. To je zapravo bio glavni vanjskopolitički izazov Clintonove administracije. Uložili su nevjerovatno mnogo – i naravno, Richard Holbrooke je praktično živio ovdje neko vrijeme devedesetih. A sada nema energije niti interesa u Trumpovoj administraciji za bilo šta slično tome."