Ratna bolnica u Mostaru: U nemogućim uslovima radili smo čuda, jedan operacioni stol, a deset pacijenata
Doktorica Malina Fočić jedna je od onih koji su prvi ušli u Ratnu bolnicu, a posljednji izašli iz nje. S jakim emocijama prisjeća se tih dana koji su bili najteži u njenoj ljekarskoj karijeri.
"Nebo je i danas teško, samo što ne plače. Takve su i naše rane iz tog vremena, uspomene na najteže dane ovog grada, na 1993. godinu i ono što je došlo kasnije. Mnogo je mladosti ostalo bez dosanjanih snova, uzeli su im ih drugi, nepravedno. Nismo bili spremni i samo mi znamo kako smo prošli kroz te izazove", kazala nam je doktorica Fočić na početku.
Ratna bolnica bila je stvar potrebe i improvizacije, prisjećaju se dvadeset i pet godina kasnije, njeni akteri. Ništa nije bilo predviđeno, sve je bio sticaj okolnosti.
"Malo je bilo nas koji smo bili spremi pružiti zdravstvenu pomoć, a potrebe su bile ogromne. To su često bila djeca koja su se tek počela obrazovati, ljudi s ulice, bez iskustva, samo sa željom da pomognu. Pokoji ljekar, malo pomoćnog tehničkog osoblja i ogroman trud koji je znao rezultirati nadnaravnim. Bila sam ljekar opće prakse, ali sam morala raditi najteže hirurške zahvate. Hvala je samo Bogu da je sve prolazilo kako treba, posebno u onim uslovima kad nismo imali ništa na raspolaganju", prisjeća se doktorica.
Bez struje, vode i osnovnih medicinskih potrepština Ratna bolnica uspjela je zadovoljati medicinske potrebe opkoljenog Mostara.
"U svom tom crnilu uvijek se znala pojaviti i neka kapljica radosti koja nam je davala snagu. Nikad se nismo predavali i nikad pomisli da nećemo uspjeti, pored svih žrtava koje smo oplakali i koje danas počivaju na Šehitlucima", kazala je Malina Fočić, posebno istučići doprinos doktora Milavića, prvog među jednakima kada je riječ o bolnici.
Evidencije iz tog perioda kažu da je bilo više od pet hiljada operativnih zahvata.
"Znam da sam držala na rukama blizu 1.400 ljudi donesenih mrtvih. Nema broja manjih intervencija koje smo napravili. Pedeset i troje ljudi činilo je osoblje Ratne bolnice, desetak ljekara, ostalo su bili pomoćni medicinski radnici. Jedna operativna sala i jedan stol, jedan tim, a deset pacijenata na vratima, napraviti trijažu je izuzetno teško. Ne bih to više nikad mogla podnijeti, ali tada jesam, snaga je odnekud bila velika", posebno emotivno je kazala doktorica Fočić.
Nataša Jekić, medicinska sestra Ratne bolnice s dosta emocija prisjeća se tog perioda, posebno kolega i kolegica koji više nisu među živima.
"Uvijek se sjetim prije svega njih, posebno moje četiri drugarice koje sam izgubila. Hvala Bogu, ja sam ostala živa, ostalo je sjećanje koje prenosim drugima, a posebno njihovim roditeljima", emotivno je kazala.
Kaže nam i kako se s knedlom u grlu sjeća tih vremena, tog rada u najtežim okolnostima.
"Teška vremena, puno ranjenika, invalida, puno poginulih. Nažalost ne samo pacijenata, nego i prijatelja, poznanika, najbližih članova porodice. Ovdje kad se dođe na Šehitluke, uvijek je mir i spokoj, sjećanje na njih kad su bili živi", kazala je Jekić.
Ratna bolnica Mostar značila je život ratnom Mostaru. Kad je s preživjelim ljudstvom 1994. godine preselila u prostore Velmosa i za Mostar su došli neki bolji dani.
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
