Prvo, ako stvari posmatramo problemski, kod nas niko ni s kim ionako dugo ne može izdržati na zajedničkom cilju, pa se onda ne treba čuditi što nije drugačije ni kad su u pitanju SDP i Naša stranka. Drugo, varnice su krenule, kako to obično biva, na medijskom obzoru, a onda je - valjda kad su i jedni i drugi, a pogotovo prvi shvatili da se te stvari baš i ne rade tako rabijatno i divljački - sukob malo jenjao.
Iz načina na koji je SDP najavio raskid koalicije čitaju se barem dvije stvari: SDP se u nekim slučajevima nije pomakao od kraja osamdesetih, pa je autoritarizam jedna od rijetkih konstanti njihovog političkog djelovanja. Našoj stranci, pak, valja usvojiti da će neiskusni kakvi jesu u borbama ovakve vrste, sve češće trpiti zbog načelnog zalaganja za stvari. Njihovi čelni ljudi stalno proklamiraju opća mjesta, "normalnu državu", i to samo po sebi ispada kontraproduktivno. Jer, nemoguće je istovremeno imati pun verbalni arsenal borbe protiv nacionalista, i istovremeno mahati repom kad te nacionalistički mediji okivaju u zvijezde ili radiš za njih. I treće, ali ne i najmanje važno: ako se raspala vlast u Vijeću ministara pa i federalna Vlada, zašto bi s gradskom bilo drukčije, pitaće se oni kojima predznaci ne znače previše. Većina zamjerki, bile one dobronamjerne ili zlobne, koje se mogu uputiti SDP-u uglavnom se svode na to da tom strankom, skoro apsolutno, vlada Jedan čovjek.
Lagumdžijina figura se, katkad i burleskno, multiplicira u klonove u drugim gradovima i nekim sarajevskim općinama. S druge strne, on, odnosno SDP, objektivno, nikada do kraja nije zauzeo konzistentan stav prema IVZ-u. Tu se, objektivno, zauzimao stav nezamjeranja, stalno idi mi - dođi mi, od pitanja vakufske imovine, do izbjegavanja da se kaže istina o izgradnji džamija na svakih petsto metara, sve do potpune inercije u eventualnom pokušaju pridobijanja dijela uleme za svoje ideje. Takva logika, "SDA-u njihovo, a nama šta preostane", kadrovski je utjelotvorena u poprilično okoštaloj, "gerijatrijskoj" strukturi vodstva. Istina, u posljednje vrijeme su dodate i mlade akvizicije, ali većina tih ljudi odiše karijerizmom, te činjenicom da oštrice svoje "revolucionarne" retorike tupe uporedo s rastom rejtinga unutar stranačke hijerarhije.
No monopoly
Pojava Naše stranke na proteklim lokalnim izborima donijela je jednu vrstu osvježenja, pa i mogućnost izbora. Stranka koja je ponudila nekoliko novih političkih lica (dva najizrazitija su, uz dosta mana, svakako, Danis Tanović i Bojan Bajić) svoju bazu je krenula pronaći, prvenstveno, u mladima i razočaranima. I nije da im nije uspjelo: za kratko vrijeme su se uspjeli medijski etablirati, dobili nešto mjesta u općinskim vijećima i to je za početak sasvim zgodan kapital.
Što se utega oko nogu tiče, Naša stranka je imala jednu vrstu hipoteke da je na tehničko-organizacionom nivou utemeljuju bivši simpatizeri i funkcioneri razočarani u SDP, te vječiti nakupci političkim idejama. To su stvari koje su se mogle prikazati kao nužne tehnikalije, a ne nešto što se neuspješno krilo cijelo vrijeme. S druge strane, Naša stranka do općih izbora može samo narasti, što znači i izaći jača iz situacije u kojoj su prvi put dobili "po nosu". Međusobne optužbe (Naša stranka tvrdi da SDP paktira sa SDA-om, a SDP da je Naša stranka debatni klub koji se izdaje za stranku, a nijedno nije daleko od pameti) potvrdile su da nam je politička scena banalizirana, i da pravih saveznika - nema. U tom smislu valja priznati da je, otkad je Alija Behmen preuzeo gradsku vlast uspostavljen kakav-takav komunikacijski most između Ureda i javnosti. Ured prošle gradonačelnice nije se miješao u svoj posao, niti je na bilo koji način ulazio u borbu da imalo popravi stanje grada u odnosu na Kanton, čija je pozicija budžetski i suštinski, superiorna. To je novoj vlasti moglo uspjeti. Što se atmosfere u Sarajevu tiče, postignut je blagi pomak, ali još se uvijek ne može reći da su su sarajevske ulice sigurne za život. Ubistva se i dalje događaju, i za to, istina, nije odgovorna sadašnja vlast, ali to jeste bio jedan od glavnih razloga za skidanje prošle garniture.
Istovremeno, nisu urađeni neki projekti za koje se smatralo da su "gotova stvar", kao što je izgradnja škole u naselju Šip, a SDP kao veliki organizam paktira s kim hoće i gdje može. U tom smislu je znakovita kupnja NTV 99, u kojoj je praktično završeno ono što je započeo SDA, i to na više nego sporan način. Od te stanice će biti više nego teško napraviti bilo kakav medij koji bi gradu nešto ponudio, ili bio barem adekvatan servis. Objektivno, Naša stranka još uvijek nema mogućnost bavljenja ozbiljnim stvarima. Za to će se morati kadrovski i egzistencijalno ojačati i prestati predstavljati da su stolovi sa piratskim CD-ima na Cyranu i po Ferhadiji, najveći problem naše ekonomije. Pogotovo kad se njihov dužnosnik provoza motorom pored svih tih cd-ova u pješačkoj zoni. Principijelno, Naša stranka mora shvatiti da svaka borba iziskuje strategiju, a svaka strategija – igrače. Puku ne baš razumljivi intervjui i saopštenja u pauzama angažmana na vlastitim projektima, to nisu.
Ideološka milicija protiv dovitljive omladine SDP-u svakako nije drago da da nakon više od deceniju i po, više nemaju monopol na "lijeve glasove". Sad i oni koji nisu izlazili na izbore – mogu razmisliti. Naša stranka, bez obzira na to što je dio SDP-a doživljava kao odmetnutu kćer- frakciju koja će se, prije ili kasnije, vratiti majci pod skute, ima šansu koju ne bi smjela propustiti.
Reakcije tipa "kad budem tjerao - otjerat ću vas sve (SDP), ili "vratite nam naše benkice i krpice" (Naša stranka) su pokazatelj nezrelosti svih strana u priči o vođenju grada. I uz preuzimanje rizika da se obje strane pomire pa na ovome hroničaru iskale bijes zbog toga što kvari idilu, evo i dvije crtice iz najskorijeg Sarajeva. Prvog dana nakon SFF-a, grupa mladića praktikanata radikalnije varijante islama samoinicijativno i nečim izazvani, puštali su propagandne filmove na Ferhadiji. Niti jedan medij i nijedna stranka, ni gradske vlasti nisu se oglasili po tom pitanju, iako skup nije bio ni najavljen ni prijavljen!
Prije nekoliko dana, nekolicina studenata došla je popiti pivo u jedno od najpoznatijih sarajevskih okupljališta mladih. Nakon što su uredno dobili piće, prišli su gosti koji su pomalo nervozno šetali oko stolova i upitali - "jesmo li braća?" Ne shvatajući osnovnu intenciju pitanja i misleći da žele da se međusobno počaste, naši su studenti s pivama ispred sebe spremno odgovorili - "pa, braća smo!" Nakon toga su nemalo bili iznenađeni kad su "braća", hladnokrvno i cinično, prolila sadržaje boca na pod uz kontrapitanje - "pa što onda ovo radite, pijete za Ramazan?"
No, kako je naša omladina uvijek bila dovitljiva, odgovor je stigao već proteklog vikenda u kojem je primijećeno da je veliki dio posjetilaca tog bara prošli vikend proveo u lukavičkim kafićima, zabavljajući se ludo do ranog jutra. Moram priznati da mi je bilo drago kad sam to čuo, iako principijelno izbjegavam alkohol tokom Ramazana. Ono što nam je kod preuzimanja mandata obećala gradska vlast, da će raditi na tome da Pale i Lukavica budu normalan dio grada, je "sređeno" zahvaljujući "ideološkoj miliciji", odnosno "braći". I tako će, nadajmo se, biti i ubuduće: za sve što vlast propusti uraditi na političkom nivou, život će naći modalitete. Loša strana tog principa je što je on isti i kad je obrnut smjer u pitanju. Svi ljudi niti mogu niti hoće pobjeći u Lukavicu, a na vlastima je da regulira i preuzme odgovornost, a ne da se opanjkava po medijima i naganja po kuloarima. Od toga koristi mogu imati samo one za koje smo vjerovali da su maknuti.
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
