FOTO / Ramazan u Srebrenici na plus 40 stepeni
Bez obzira na to, u proteklom ratu je zapaljena i opljačkana. Tima se vratila prije 12 godina. Sve što je posjedovala, bilo je spaljeno. "Njezini Begići" - muž, četiri sina, šest unuka... njih 11, bili su ugledna i bogata porodica. "Dva su mi sina u Americi, rijetko dolaze, ostali su u Potočarima", tiho, kroz suze, govori Tima.
Ne kaže da su tamo u Memorijalnom centru pokopani, valjda joj je tako lakše. 80-ta joj je godina ali ova izuzetno vitalna i krepka starica kaže da joj je jedino dobro što ovdje nikada nije bolesna.
"Doktoru nikad ne idem, niti me šta boli. Sve sama radim. Imam i kravu. A meni i ne treba puno, ničeg željna nisam. Fino mi je ovdje, niko me ne dira. Klanjam obavezno i ne može se desiti da propustim neki vakat.
Kaže da nemaju hodže u džamiji ni tokom Ramazana: "Ja sam morala davati ezan. Nema ko drugi, hoću ja i svršen pos'o", prkosno kaže ova starica. Na naše pitanje kako izdrži da posti i radi na imanju u ovako toplim danima, Tima kaže: "Sve je od Boga. Ljudi rade i dobro i zlo, ali Bog sve vidi meni ništa nije teško i sretna bih bila kada bih umrla u ove dane. Umrijeti u dane posta veliki je dar od Boga. Ja vjerujem i jedva čekam dan da na onom svijetu budem sa mojima najmilijima".
"Živjeti moraš"
U Pusmulićima, selu nadomak Srebrenice, prije rata je bilo pedesetak bošnjačkih domaćinstava. Većina muškaraca bila je zaposlena. Danas u je naseljeno samo pet kuća. Ramo Ademović je najstariji muškarac u selu. Živi sam. Nema panzije, niti drugih prihoda. Sadi povrće, ima pčele i ponekom u maloj stolarskoj radionici napravi držalicu za grablje, vile, sjekiru ili drugu alatku. Od toga živi. Ovo je njegova priča.
"Morao sam se vratiti jer tamo u Federaciji nisam imao gdje živjeti. Nekoliko puta su me izgonili, deložirali i nisam imao kud. Napravljena mi je kuća iz donacije i ovdje je lijepo. Sve uspijeva što se tiče poljoprivrede, ali nema više snage da se zemlja obrađuje. Godine stižu i sve je teže. Najteže mi je što sam živim otkako mi je žena umrla. Nema ženske ruke da ti pitu ukuha, da nešto ispeče. Ramazan je, a ja ne mogu da postim. Nećeš vjerovati, svaki sam Ramazan postio dok mi je žena bila živa ali ona ukuha pitu, vruću i frišku. Postio sam i obavlj'o sve kako treba. Danas došao kraj svemu. Živjeti moraš, a dokle i kako?"
Rejha Jahić očekuje dolazak unuke za Bajram Osmače su bile najveće srebreničko selo. U njemu su živjeli samo muslimani, Bošnjaci. Oko tri stotine kuća i više od hiljadu žitelja. Danas jedva četrdesetak porodica stalno živi u selu. Starica Rejha Jahić živi sama. Uprkos vrućinama, posao na njivi se mora završiti. O njoj je DWo izvještavao prije pet-šest godina kada je po povratku u Osmače nekoliko mjeseci živjela u staroj automobilskoj olupini, dok joj kuća nije obnovljena. Sjeća se toga i kroz suze za Deutsche Welle kaže:
"Ne ponovilo se nikom. Tri sina su mi poginula. Muž umro. Bolesna sam, imam šećer i visok pritisak. Ne izlazim na ovoj vrelini, ali postim mada su mi neki govorili da ne bih smjela. Ne bi mi bilo žao ni umrijeti jer i svakako nemam za šta živjeti", govori tiho. Nakon nekoliko trenutaka dodaje: "Jedina radost koju će mi Bajram donijeti biće ako mi unuka mogne doći u posjetu. Ne znam hoće li moći jer radi, ali nadam se. Živi u Sarajevu i ona mi je sve što imam", kroz suze nam na rastanku kaže Rejha.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
