Elem, rješenje očito, iako to po svemu sudeći većini odgovara, nije da svi navučemo roletne na prozore i sačekamo da oluja prođe. Pa onda izađemo i pospremimo nered, i sve rješeno za čas. Nije rješenje ni to da jednostavno pričamo kako nam evo već više od decenije tamo neko zagorčava život, kako nam je zemlja zbog toga u neredu, a da sami niti jednog dana ne napravimo barem taj jedan dječiji korak da se maknemo sa ruba na kojem stojimo već duže vremena i rizikujemo da nas jedan jači vjetar otpuše u nepovrat.
Možemo ovako vezati aluzije cijeli dan i razglabati kafanskim rječnikom o našoj jadnoj sudbini, ali očito je iz našeg poratnog iskustva, od takvog ponašanja nema nikakve fajde. Neće nam biti bolje od skrštenog držanja ruku, prebacivanja kanala i otpuhivanja, ili varljivog osjećanja da uživanjem u ispijanju kafa vascijeli dan po baštama stvarno iskušavamo svu raskoš bosanskog rahatluka kakvog na dunjaluku nema.
Naime, situacija je toliko ozbiljna da bi nam se svima u glavama trebale upaliti crvene trepereće lampice koja bi nam signalizirale da je vrijeme za uzbunu i da naš Titanik polako ali sigurno tone. Samo bi nas valjda još tone pojaseva za spašavanje uistinu i mogle spasiti. A, ako mislite da u našem društvu ovo preneseno značenje ne odražava i stanje na terenu, promislite dobro da li se varate. Provrtite film kroz protekla događanja u posljednjih desetak dana, i možda vam se samo kaže.
Ako je normalno da se svako malo kod nas dešavaju najgnusnija ubistva, gdje majka ubije dijete a potom muža, ili gdje dva prijatelja ubiju trećeg, ili gdje javni zvaničnik na visokoj funkciji djevojku kojoj može biti otac navodi na seks radi očuvanja posla, onda je ovo zemlja u kojoj se postavljaju neka nova moralna načela i temelji nekog novog svjetskog poretka u kojem je licemjerje na pijedestalu društvene važnosti. Jer ako su reakcije društva takve da niko ništa ne želi uraditi ili izvesti pravdu na čistac, onda nade za neku normalnost i očuvanje kolektivnog mentalnog zdravlja možemo već sutra pokopati sa hiljadama lopata.
Uspavanost dok čekamo bolje sutra dovela nas je do općedruštvene atrofije, prebrze amnezije, stanja obamrlosti gdje nam se može raditi što se god želi po volji svemoćnih vladara naših života, a da nas jednostavno to ne dotiče, jer smo uspavani u svoje male provincijske snove u kojima komšiji stalno crkava krava te nas se to ne tiče jer je naša potpuno zdrava. Sve dok ne dođe do naše, dobro je. I zbog toga je i svojevrstan društveni aktivizam, želja da se na zajedničkoj osnovi, ako hoćete općenarodnom interesu, nešto i uradi i stvarima promijeni tok jer su nepovoljne po naše dnevne živote, već odavno u ćorsokaku.
I zbog toga nam religijsko-političke halke grade fantastičnu stvarnost koja svako malo izbaci svoje nus produkte u vidu nevjerovatnih društvenih deformacija nad kojima se zgražamo. Verbalno, dakako. Jer da imamo imalo saosjećanja sa drugima i poštovanja prema sebi, odavno bi smo probleme rješavali na ulici, na najdemokratskiji način i tražili da se od kaveza u kojem stanujemo napravi jedan dom dostojan svakog čovjeka. Kad nas je barem priroda izdašno nagradila bogatstvima koje imamo.
Ali, do tog će vremena proteći dosta zagađene Bosne. Do tad će mnogi završiti kao kolateralna šteta, na ovaj ili onaj način, a nama će to biti normalna pojava, nešto što samo gledamo na tv ekranima i što nam nikako ne ugrožava život. Sve do onog dana dok takvo što ne zakuca i na naša vrata. Tada neće biti nikog da nam pomogne i spasi nas od pošasti koja nagriza sve oko nas, i niko nam neće biti kriv jer smo jednostavno tako hladno shvatali svijet oko sebe ne želeći da zbog svih pomognemo tom drugom pojedincu.
I možda vam se sva ova priča čini previše maglovitom, možda vam je dosadno dok čitate ove ispisane redove i naprežete oči pred kompjuterskim ekranom zbog jedne dosadne teme koja nikoga ne može zabaviti (jer to je najbitnije, zar ne?). Ali ako si počnete postavljati i neka barem jednostavna pitanja o nelogičnostima i gomilama gluposti koje seciraju naše životu u ovoj zemlji predoređenoj za patnju, nijedna ova napisana riječ neće biti bez smisla. Zapravo, dobiće težinu koja joj pripada i koja odgovara svakom minutu života kojeg provodimo u ovakvom okruženju, osuđeni da se uzdamo u pomoć nekih viših sila u rješavanju tovara naših problema.
Ako vam je teško, i sve razumijete, i niste 'porvanili', nego vas baš boli, onda zasigurno zante da ovdje dno još nije dotaknuto i da se može još gore. Ovdje uvijek može gore. I ne, nije ovo pesimizam. Ovo su samo činjenice koje demantiraju sve one koji život posmatraju kroz nivo lažnog sjaja sarajevštine. Biće to mnogo jasnije kada od svih mogućih zala na vaša vrata zakucaju visoke cijene, skupo gorivo i struja, i nemogućnost da bar u osnovnim potrepštinama uživate civilizirano. Onako kako se to desetinama hiljada ljudi širom ove zemlje dešava već odavno, samo što nemamo oči za to. Od silnog rahatluka. Od pameti. K'o fol.
