Rafalna paljba za građansku državu: Šta znači presuda iz Strazbura

Prvostepena presuda dala je poleta u kontekstu priče o nužnosti promjene ustavno-izbornih pravila i u prvi plan gurnula ukidanje svih oblika diskriminacije, umanjivanje snage etničkih poluga i otvaranje vrata ka priči o građanskoj državi, ma kako je ko zamišljao. Da je presuda potvrđena, i pregovori o Izbornom zakonu bi se morali voditi na drugačijim postulatima u odnosu na trenutne.

No, poništavanje presude, a s obzirom na angažman Hrvatske, ali i svjedočenja i upliva i visokog predstavnika Christiana Schmidta, lomljenje procedura preko koljena u Vijeću ministara kada je u pitanju status agenata BiH pred sudom u Strazburu, dali su naslutiti da bi se presuda mogla preinačiti. I to se i dogodilo. Sada, s druge strane oni koji su grčevito štitili etničke postavke uređenja ove države, ne mareći za manjkavosti i diskriminacije koje neminovno postoje, sada slave.

Slave pobjedu nad građanskom državom i taj narativ će se, izvjesno je, koristiti u narednim političkim bitkama, a prevashodno u vezi priče o Izbornom zakonu.

DF i SDA sada sasipaju paljbu po strankama Trojke, a Trojka im vraća. Na sceni je već politička paljba o tome ko je kriv, ko je izdao ili iznevjerio ideju građanske države i ko je popustio HDZ-u, a ko nema strategije.

Suštinski, sva ta retorika bit će utrošena u prazno i koristit će potencijalno jednima ili drugima u procesu kreiranja predizbornog materijala. No, suštinski takav odnos pokazuje nepostojanje niti strategije niti plana i jednih i drugih. Takve odnose stranaka, za koje se veže prefiks probosanski iskoristila je prije svega Hrvatska i to koristi zadnjih desetak godina.

Kako su se prvi radovali i probudili nadu da će BiH dobiti ustav koji je nalik građanskom nakon presude u Strazburu, tako bi moglo završiti i likovanje onih koji danas šalju poruke o tome da je građanska BiH mrtva i da su etnički principi dominantni na kojima BiH mora počivati.

Ustavni sud i Predsjedništvo BiH su dejtonske kategorije, koje se kao takve ne mogu mijenjati tek tako, a kao takve predstavljaju trn u oku politikama i SNSD-a i HDZ-a. U takvim okolnostima nakon presude iz Strazbura dodatno raste osjećaj bitnosti i Ustavnog suda kao takvog, koji je jedina aktivna i funkcionalna brana secesionističkim politikama iz RS-a, ali i Predsjedništva BiH.

Raspakivanje Dejtona ili neka vrsta modifikacije će prije ili kasnije ponovo doći na dnevni red i u tom pogledu je jedino realno praviti strategiju za buduće reforme, dok je rasprava o presudi iz Starzbura u ovom trenutku ništa drugo do gubitak vremena bez i potencijalno vidljivih rezultata. Izuzev populizma, na koji mnogi igraju.