Puljić brani nadbiskupa koji je veličao Pavelića: Kardinal napao grad Zagreb zbog brisanja ulice Ivana Šarića

Puljić je u saopćenju ustvrdio da je riječ o "zatairanju dijela hrvatske povijesti na totalitarnim i ideološki obojenim osnovama" te optužio zagrebačke vlasti da djeluju "iz rigidno lijeve i projugoslavenske pozicije". Kazao je da je "nečasno djelo" oduzimati imena ulica osobama koje, kako tvrdi, "nisu učinile ništa zlo", te je poručio da "zli Otac laži neće pobijediti istinu".

Puljićev istup, međutim, ponovno otvara pitanje odnosa dijela crkvene hijerarhije prema naslijeđu NDH i njenim ideološkim simbolima. Jer, iako ga je kardinal opisao kao "prevoditelja Biblije i graditelja crkve sv. Josipa", historijske činjenice o Ivanu Evanđelistu Šariću daleko su složenije, i znatno mračnije.

Šarić, nadbiskup koji je pisao ode Paveliću

Historičari Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i Erol Šehu su prije par godina uputili zahtjev zagrebačkom Gradskom vijeću da se Šarićeva ulica preimenuje, navodeći da je riječ o čovjeku koji je "bio istaknuti suradnik nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH".

U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, nadbiskup Šarić javno je veličao poglavnika Antu Pavelića, a u crkvenim publikacijama objavljivao pjesme u njegovu čast. Među njima su i stihovi pod naslovom "Kad sunce sja" te "Poglavniku oda", objavljena uoči Božića 1941. godine. U njima Šarić Pavelića opisuje kao "vođu koji vodi narod k slobodi" i "blagoslovljenog izabranika".

Takva otvorena identifikacija s ustaškim režimom, koji je provodio sistematske progone i masovne zločine nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima, učinila je Šarića jednim od najspornijih crkvenih velikodostojnika u novijoj historiji.

Ko je bio nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić?

Rođen 1871. godine u Travniku, Šarić je poticao iz trgovačke porodice. Rano je ostao bez oca, a školovanje nastavlja kod Sestara milosrdnica, zatim u nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku. Za svećenika je zaređen 1894, a doktorirao u Zagrebu četiri godine kasnije. Pod okriljem vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Šarić razvija izrazito klerikalne i nacionalističke stavove. Od 1908. bio je pomoćni biskup, a 1922. papa Pio XI. imenuje ga vrhbosanskim nadbiskupom, na čijem će čelu ostati više od dvije decenije, sve do kraja rata 1945. godine.

U međuratnom periodu Šarić je bio poznat kao aktivan crkveni organizator, književnik i prevodilac, upravo on je autor cjelovitog prevoda Biblije na hrvatski jezik. No, sve što je izgradio na tom polju zasjenila je njegova politička i ideološka pozicija tokom NDH.

Otvorena podrška ustaškom režimu

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, nadbiskup Šarić oduševljeno pozdravlja Pavelića i njegovu vlast. Telegramom mu čestita "u ime hrvatskog naroda Herceg-Bosne", nazivajući ga oslobodiocem i vođom narodne renesanse. U Katoličkom tjedniku, koji se tada objavljivao pod njegovim patronatom, objavljuju se antisemitski tekstovi i panegirici režimu.

Najpoznatiji primjer njegove javne podrške Paveliću je pjesma "Poglavniku oda", objavljena krajem 1941. godine, u kojoj Pavelića naziva "ustašom divnim", "dobrim genijem" i "našim Leonidom". Izvori iz tog vremena navode da je upravo ta pjesma bila jedna od Pavelićevih omiljenih i da ju je često isticao kao primjer "vjerničkog domoljublja".

Dok su u Sarajevu, u blizini crkve sv. Josipa na Marindvoru, čiji je kamen temeljac Šarić blagoslovio, ustaške vlasti provodile masovna hapšenja, deportacije i ubistva Srba, Jevreja, Roma i antifašista, nadbiskup je šutio. Njegova pasivnost pred zločinima, kako ističe historičar fra Petar Jeleč, bila je najveći moralni teret njegovog naslijeđa: "Njegova najveća krivica bila je šutnja, šutnja pred nestajanjem hiljada njegovih sugrađana."

Ideološki kontinuitet i radikalni nacionalizam

Šarićeva ideološka orijentacija nije se pojavila tek s dolaskom ustaša na vlast. Još u međuratnom periodu on je zastupao tvrdu, pravašku i antijugoslavensku liniju, javno govoreći o potrebi "nacionalnog oslobođenja" u okviru hrvatskog ekskluzivizma. Njegovi tekstovi iz 1930-ih nose izražene antisrpske i antikomunističke tonove, a kasnije će to prerasti u otvorenu apologiju Pavelića i NDH.

Zato se njegove "ode Poglavniku" i uređivačka tolerancija prema antisemitskim sadržajima ne mogu tumačiti kao trenutni zanos ratnog vremena, već kao rezultat dosljednog ideološkog izbora. U Šarićevom poimanju, oltar, nacija i država bili su nerazdvojivi, spoj koji je postao trajna mrlja na njegovoj biografiji.

Bliskost s Pavelićem i u emigraciji

U maju 1945. Šarić napušta Sarajevo i preko Austrije odlazi u Švicarsku, a tri godine kasnije nastanjuje se u Madridu. I tamo ostaje blizak hrvatskoj ustaškoj emigraciji i samom Anti Paveliću. Prema svjedočenjima emigranata, Šarić je pomagao Pavelićevoj porodici, prikupljao novac među iseljenicima i osiguravao Poglavniku diskretan smještaj u Madridu nakon atentata 1957. godine.

Njihov odnos bio je toliko blizak da je Pavelić javno isticao kako mu je Šarić "najdraži među svećenstvom". Kada je Pavelić preminuo krajem 1959. u Madridu, Šarić je bio prisutan na sahrani i predvodio molitvu, potvrđujući tako i simbolično svoju lojalnost režimu koji je nestao 14 godina ranije.

Povratak posmrtnih ostataka i savremene kontroverze

Nadbiskup Ivan Šarić umro je 1960. godine u Madridu. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Sarajevo 1997. godine, po njegovoj želji da bude sahranjen u crkvi sv. Josipa na Marindvoru, hramu koji je sam dao podići. Ceremoniju povratka i misu zadušnicu predvodio je tadašnji kardinal Vinko Puljić, uz prisustvo više biskupa i crkvenih dostojanstvenika.

Crkveni vrh taj je čin predstavio kao "dug Crkve svome pastiru" i priznanje njegovom doprinosu vjerskom životu Sarajeva. No, za javnost i historičare, povratak Šarićevih ostataka izazvao je niz reakcija, jer je riječ o osobi koja nikada nije osudila zločine NDH niti izrazila kajanje za otvorenu podršku ustaškom režimu.

Puljićev selektivni pogled na "povijest"

Puljić u svom obraćanju tvrdi da Šarić nikada nije bio "osuđen pred neovisnim sudom", te da mu nije dokazano nikakvo zlodjelo. No, time zanemaruje ključnu činjenicu da se većina visokih predstavnika Crkve koji su podržavali NDH nikada nisu ni našli pred sudom, ne zato što su bili nevini, već zato što su pobjegli iz zemlje prije nego što su mogli odgovarati za svoje javne istupe i djelovanje.

Kardinal također tvrdi da su odluku o preimenovanju donijeli političari "koji ne poznaju povijest", iako je inicijativa potekla upravo od uglednih hrvatskih historičara koji su se pozvali na autentične izvore iz Šarićevih vlastitih publikacija.

Iako Puljić tvrdi da "uvijek stoji na strani istine", njegov istup u praksi znači odbranu osobe čiji su spisi služili u propagandne svrhe jednog od najbrutalnijih režima u evropskoj historiji.

"Uvijek sam na strani istine. Neka ozbiljni povjesničari kažu svoj sud o nadbiskupu Šariću. Ali da se lažima, zasnovanim na komunističkoj "istoriji" i njihovoj "istini", i danas kleveta, nedopustivo je. Zli je Otac laži. Ali svaka laž umire. Danas ili sutra. Istina pobjeđuje i oslobađa", zaključuje Puljić u svom obraćanju.

Za razliku od Puljića, brojni katolički teolozi i historičari u Hrvatskoj i BiH proteklih su godina javno pozvali na kritičko preispitivanje uloge Crkve u razdoblju NDH i na jasno distanciranje od svake vrste ideološke rehabilitacije tog perioda.

Upravo zato mnogi smatraju da je odluka zagrebačkih vlasti da uklone Šarićevo ime s javne ploče važan korak u suočavanju s prošlošću, onom koju dio crkvenih krugova i dalje pokušava prikazati u romantičnom svjetlu.