Profesorica prava opisala užasne detalje razgovora s Biljanom Plavšić: "Vjerovala je u nadmoć Srba nad ostalima"

Simić je navela kako su je na razgovore s Plavšić podstakla pitanja - kako je univerzitetska profesorica i međunarodno priznata naučnica mogla postati ratni zločinac.

Plavšić, bivša biologinja, visoka politička liderka bosanskih Srba i predsjednica Republike bosanskih Srpskih, jedina je žena od 161 osobe koju je optužio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Ona je prva visokopozicionirana političarka koja je procesuirana za masovne zločine.

Tokom rata, Plavšić je branila etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka kao "prirodnu pojavu", opravdavajući svoju politiku etničkog čišćenja, koju su uglavnom provodile srpske paravojne formacije, teorijama o etničkoj i rasnoj superiornosti.

Kroz razgovore sa Simić, Plavšić nikada nije izrazila kajanje za svoje političke odluke.

"Žrtvovala sam se. Nisam učinila ništa loše. Priznala sam krivicu za zločine protiv čovječnosti kako bi odbacili ostale optužbe. Da nisam, suđenje bi trajalo tri, tri i po godine. S obzirom na moje godine, to nije bila opcija. Oni su mislili da je to nešto strašno. Nisam obraćala pažnju na to. Jednostavno me nije zanimalo", navela je.

Simić ističe kako je, kada je prvi put otišla u dom Biljane Plavšić u Beogradu, bilo posebno stresno.

"Raširila je ruke kao da se poznajemo već dugo, napravila korak unazad i promotrila me od glave do pete. Svijetloplavi kardigan joj je labavo visio s ramena. Zračila je od sreće. Ušli smo unutra. Našla sam se kako sjedim, gotovo u stanju šoka, razgovarajući s nekim ko je osuđen za organizaciju velikog dijela rata u Bosni. Također sam dobila pristup ogromnoj privatnoj arhivi Biljane Plavšić koja je sadržavala stotine pisama, isječaka iz novina, originalnih ratnih dokumenata, pa čak i rukom pisani set od tri bilježnice - dnevnika koje je pisala u zatvoru. Morala sam je nagovoriti da razgovara sa mnom i postepeno graditi povjerenje. Nije htjela ništa podijeliti osim ako nije osjećala da se prema njenim riječima postupa s poštovanjem", opisuje Simić.

Tokom višesatnog razgovora, ispričala je svoju verziju rata u BiH te šta ju je navelo da učestvuje u svemu.

"Nadala sam se da će izraziti žaljenje i kajanje. Ali nije ih bilo. Zaista, Plavšić mi je rekla da nije htjela sjediti na suđenju kako bi slušala sve lažne svjedoke i njihove laži. Nikada nije promijenila svoja uvjerenja. Ljudska je priroda željeti ratne zločince vidjeti kao 'čudovišta', drugačija od nas. Ona nije patološka osoba. Naprotiv, ona je visokoobrazovana i klinički ultranacionalistkinja koja vjeruje u nadmoć Srba nad nesrbima. Ultranacionalistički Srbi smatraju bosanske muslimane etničkim Srbima koji su prešli na islam kao sredstvo preživljavanja tokom vladavine Osmanskog carstva. Takve tvrdnje da muslimani nisu prava nacionalnost duboko su uvredljive za bosanske muslimane koji praktikuju islam vijekovima. Plavšić, kao i mnogi drugi nacionalistički Srbi, odbacuje pravni termin genocid u vezi sa masakrom u Srebrenici. Ubistva mi je opisala kao 'zločin', ali 'ne genocid'", navodi Simić.

Ponekad, kada bi je suočila s nekim pravnim činjenicama i dokazima, ona bi se odmah podrugljivo ponašala, mršteći se na nju.

"Jednom prilikom, bez imalo zadrške, obrecnula se: 'Već sam ti rekla šta mislim o tome'. Brzo sam shvatila da bez obzira na to šta kažem, ona nikada neće promijeniti svoja uvjerenja i da moj posao nije nužno da pokušavam to učiniti. Teško mi je bilo podnijeti mnogo toga u što je ona još uvijek žarko vjerovala, ali sam potisnula svoje emocije kako bih se mogao probiti kroz sve to. Bilo je teško pronaći ravnotežu i znati koliko daleko mogu ići ispitujući je. Žalim što je nisam više ispitivala, ali bila sam nervozana da bih prestala pričati", rekla je Simić u tekstu za The Conversation.

Plavšić ne samo da ne osjeća krivicu zbog svojih postupaka, već je bila potpuno uvjerena u njihovu ispravnost.

"Ne, nema razloga za žaljenje. Morala sam zaštititi svoj narod", poručila je Plavšić.