Piše: Asim Bešlija
Za koga ćete glasati na oktobarskim izborima? To je uvijek dilema za one koji se dvoume pa na kraju i ne izađu na izbore. To je onih pedeset posto koji već godinama šute i trpe, žele promjene, a ne shvataju da samo izborima mogu uraditi nešto tako. Ostatak od pedeset posto je već dobro uhodana i podmazana mašinerija koja djeluje uvijek na istim principima. Rekli bi, ulove se uvijek na istu zamku. Ili, možda je ljudima baš tako dobro pa uvijek biraju kandidate istih stranaka. Obećanja su ista – zaštita nacionalnih interesa, opći ekonomski bum i stotine hiljada radnih mjesta, i prosperitet. Sve to u četverogodišnjem mandatu. I sve to obećavaju ljudi koji ne vode neke posebne predizborne kampanje. Više onako skromno, bliže običnom čovjeku i njegovim problemima. Kandidati tako zagaze i u mjesta u koja inače nikad ne bi zagazili, isprljaju pantalone i cipele, i svoja skupa auta, otkinu i komad janjetine sa ražnja koju je domaćin spremio specijalno za tu priliku a gospodin kandidat održi govor, dobije pljesak i da obećanje da će selo sigurno dobiti asfalt.
Na širem planu obećanja su još veća. Pa pogledajte samo naslove u novinama i na internetu. U tako kratkom vremenskom periodu sažeto je tako mnogo najava novih projekata, otvaranja onih koji su već odavno započeti a u gradovima poput Sarajeva kao da je neka radna akcija. Na sve strane se kopa, rovi, uređuje, izgrađuje. I svi radovi će biti gotovi nekako krajem avgusta ili početkom septembra, kad uzgred počinje i predizborna kampanja.
Primjera je bezbroj. Evo priča oko otvaranja famoznog bazena na Otoci u Sarajevu počela je baš prije četiri godine kada su vlasti zasjele u općinske/opštinske fotelje i obećale izgradnju bazena, a zatim je bazen građen četiri godine zbog nedostatka novca u inače siromašnim sarajevskim budžetima. Nakon toga bazen je do sada trebao već biti otvoren nekoliko puta. Posljednji je bio početkom avgusta a sada je pomjereno za kraj mjeseca. Ima li ovo veze sa izborima?
Narodu željnom normalnog života svašta se još obećava. Kantonalne vlasti lansiraju ideju da se gradi žičara od Pazarića do vrha Bjelašnice! A, nije izgrađena ni ona od Hrasnice do Igmana koja je još davno obećana. Nije ni popravljena ona po kojoj je Sarajevo prepoznatljivo, koja je Sarajlije i turiste vodila od Bistrika do Trebevića kako bi uživali u panorami grada. Dakle, tri žičare čekaju u redu a nijedna se ne miče s mjesta.
Pa, da nabrajamo dalje. Vilsonovo će dobiti novu travu, na Grbavici će spomen obilježje biti završeno 'vrlo brzo', Sarajevo će dobiti ovo i dobiti ono. Odjednom para ima za sve. I kada prođe ovaj predizborni cunami, zaborave se i ta obećanja. Ostanemo u svojim stanovima zamišljeni nad svojim životima i bankovnim računima, uljuljkani obećanjima da će biti bolje. A, veće cijene komunalija vise u zraku (Vlada će ih razmatrati nakon izbora), sporedne ceste i dalje ostaju neasfaltirane a moramo doživljavati i nervne slomove kada želimo parkirati svoje auto, pa čak i ispred vlastite zgrade, jer parkinga nema.
No, nema veze. Dok je obećanja dobro je. Nek je dobro načelniku i njegovoj porodici, i neka njegov lanac supermarketa dobro radi, pa naći će se nešto i za nas. Mi se, eto, nadamo da će i kod nas gorivo pojeftiniti da odemo na Igman. Čisto da ne pravimo gužvu na žičari.
