Lejla Turčilo za El Espectador
0

Postoji li pravda poslije Srebrenice?

Piše: Lejla Turčilo
Rođena sam u Sarajevu, i živjela sam i preživjela najdužu opsadu u modernoj historiji. Najveća i najvažnija lekcija koju sam naučila u tih 1425 dan života u gradu u kojem je jedina sigurna stvar bila smrt, u gradu bez hrane, vode, struje, života ... da u najtežim vremenima čovjek ide kroz najveću boli, tugu i žalost u potpunoj tišini.

Sjećam se da smo živjeli u skloništu danima i danima: Bili smo uvjereni da možemo prevladati zlo pokušavajući živjeti "normalan" život i djeca bi pjevala glasno da bi to dokazala, bili smo ljuti na međunarodnu zajednicom što ne rade ništa da bi spriječili masovne zločine u cijeloj Bosni, a ljudi bi vikali na TV ekrane kao da ih svjetki zvaničnici na njima koji su odlučivali o našoj sudbini mogu čuti. Zatim bi došle loše vijesti, neko bi bio ubijen od gelera ili od snajperskog metka, a jedino što se moglo čuti iz našeg skloništa je- tišina.

Bila sam u Srebrenici po prvi put prije sedam godina s nekoliko prijatelja. Zaustavili smo se u Potočarima, Memorijalnom centaru žrtava genocida u Srebrenici (8372 njih su ili će biti pokopani). Sjedili smo tamo u tišini, ukočeni i bez riječi sat vremena. Jedna žena iz naše grupe tiho je izgovarala molitve za sve nevine ljude koji su pokopani na tom mjestu, a svi mi smo osjetili da su jedine riječi koje nisu nametljive u tom trenutku Božije riječi, a ne čovjekove. Čovjek nema riječi koja bi pristajala uz Potočare. Jedina stvar koja je prigodna za to mjesto je- tišina.

Slijedeći put sam posjetila Potočare sa grupom studenata sa Univerziteta u Washingtonu, koji su došli u Bosnu radi učešća u tečaju "Razumijevanje Balkana". Plan je bio da posjete Potočare i da se sastanu sa zvaničnicima Srebrenice u centru grada. Kasnili smo na sastanak, jer je nakon posjete Memorijalnom centru 30 mladih Amerikanaca sat vremena samo sjedilo tamo u tišini. Oni su došli da bi razumjeli Balkan, ali Srebrenica je bila mjesto koje nije bilo razumljivo za njih. To je bilo mjesto koje je dirnulo njihova srca, i jedina stvar koja se činila prikladnom za njih kao odgovor na to mjesto je-tišina.

Ne gledam više suđenja u Haagu. Prestala sam nakon što je počelo suđenje Radovanu Karadžiću. Jednostavno ne vidim poentu toga da ga gledam kako objašnjava i s takvim uzbuđenjem opravdava monstruozni plan o stvaranju "jedne države za sve Srbe", u kojoj on ne vidi ništa loše, i koji je držao svoj grad pod opsadom 1425 dana, stvorio potrebu za gradnjom Memorijalnog centra u Potočarima gdje će 8372 nedužnih ljudi naći svoj mir, nakon što su pronađeni u masovnim grobnicama.

Razumno, znam da je važno da oni koji su počinili najgore ratne zločine ikada, oni koji su to planirali i naredili im, da dobiju kaznu koju su zaslužuju, i znam da je važno da istina o ratu u Bosni nekako dobije taj legitimitet, kroz sudske presude iz Haaga. Međutim, ja ne vjerujem da će to biti zadovoljeno bilo kakvom pravdom. Ili, da budem preciznija, ne vjerujem da je bilo kakva pravda moguća nakon onoga što se dogodilo u Srebrenici 11. jula 1995., a ostalo je-tišina, napisala je za kolumbijski list El Espectador dr. sc. Lejla Turčilo, profesorica na odsjeku za žurnalistiku Fakulteta političkih nauka Sarajevo.