Na stolu na rasklapanje, onom koji se obično koristi za kampovanje, glasačka kutija. Tutnuše mi u ruku papir da napišem ime i prezime i da se potpišem. Ne traže broj lične karte. Onda papirić na kome piše : « Vlada želi promijenuti status Pošte kako bi je privatizovala, da li se slažete sa ovim projektom ». Jutros čitam u Le Monde, više od 2 miliona građana se izjasnilo, većina je bila protiv privatizacije.
Vlada, naravno, smatra ove konsultacije građanstva običnom lakrdijom, a ljevičarske partije, ohrabrene brojem mobilizovanih osoba oko pitanja statusa Pošte, zahtjevaju raspisivanje referenduma. Jedan od glavnih nosilaca pokreta protiv privatizacije je Olivier Besancenot, tridesetpetogodišnji portparol Nove antikapitalističke stranke. Inače, po zanimanju poštar.
Sve ovo oko francuske Pošte me je podsjetilo kako smo se i mi borili za naša strateška preduzeća, kako smo izlazili na ulice da pokažemo naše neslaganje sa uslovima i načinom privatizacije i kako smo zahtjevali otvaranje javne debate i kako smo…ili ne, ups, mislim da se to ipak nije desilo, nešto sam pobrkala…
A da, dok su se naše fabrike i preduzeća rasprodavali, mi smo spavali. Dubokim, zimskim snom. Ko je bio pametan da uloži svoje vaučere u neku dobrostojeću firmu ili kakav fond, pa da ih još na vrijeme proda, njemu dobro. Kome su vaučeri propali, ništa zato. Kako došlo, tako i otišlo.
A znate li za priču o banjalučkoj Fruktoni, jedinoj bosanskohercegovačkoj licenciranoj punionici Pepsi-cola kompanije. Fruktona koliko god proizvede Pepsija, toliko ga i proda. Narod pije Pepsi u svakoj prilici, i kad slavi i kad žali. Ali bez obzira na to, Fruktoni « ne cvetaju ruže ». Njeni radnici ne primaju redovno platu, a doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje – nikako. I to izgleda nikoga pretjerano ne zabrinjava. Radnici s vremena na vrijeme štrajkuju, da im se isplati koja para. Vlada ćuti, kako koji radnik Fruktone pristiže za penziju, povućiće neka specijalna sredstva da im poveže staž. Mediji više i ne govore o tome, jer vijest nije « vruća », mrcvarenje fabrike traje već dovoljno dugo, da postane nezanimljivo. A šira javnost , ona se nešto pretjerano i ne brine oko svega toga – ona uvijek može piti Coca-Colu.
U normalnim okolnostima, država živi od privrede, prema tome državi je stalo da privreda dobro « stoji ». Kako kod nas okolnosti nisu normalne, priča o državi, privredi i privatizaciji se znatno komplikuje. Preduzeća i fabrike se kupuju, ne da bi poslovale, već kako bi na osnovu njih, kupci i budući vlasnici, na primjer, podigli hipotekarni kredit od par miliona eura u kakvoj inostranoj banci. Znači, njima je stalo do radnika, društva i države kao i do lanjskog snijega. A država? Država, umjesto da dodjeljuje kaznene bodove, još i finansira socijalno zbrinjavanje radnika tih istih preduzeća. I gdje je tu računica? Ili još bolje, gdje je tu naša borbena radnička klasa? Naše široke narodne mase?
Narod nit’ ko pita, nit’ on želi da ga se pita. Kada bi kod nas neko i sproveo referendum, ma i mini-anketu na ulici, šta naš narod misli o ovom ili onom pitanju, sa sigurnošću tvrdim, da bi većina kidnula sve uz izgovor : « ne znam, ne znam ». Možda jesu letargični, ali nisu budale, znaju naši ljudi da je « danas najsigurnije pjevati meksičke ». Možeš prebirati satima da li je bosanski i hrvatski jezik zapravo srpski, treba li sprovesti popis stanovništva, jesmo li mi bosanski Srbi ili samo Srbi, širiti mržnju i glupost, ali u lovu ne diraj. I uostalom, zašto se zakidati, zbog stvari koje ne možemo promijeniti ? Bolje ne razmišljati o svemu tome i biti zen.
Jbg, za razliku od Francuza, mi nemamo poštara koji bi digao revoluciju. Poštar moje bake zadovoljan je kad mu ona da marku-dvije. Šta ćete, otkako su svi ti silni penzioneri prešli na sistem primanja penzije preko banka, nije ni poštarima lako. Nema bakšiša. Nemamo mi ni realnu opoziciju vladajućoj stranci. Ni medija koji rasturaju. Ni mladih, neiskvarenih glava, koje su spremne da zavrnu rukave, jer ispade da je rad i angažovanje za prost svijet, nikako nije za naše svježe diplomirane menadžere i ostale visokokvalifikovane profile.
Dok god nam glavni sport bude « udomljavanje » u neku od Vladinih institucija, gdje bismo prezimili radni vijek, ništa od nas.
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
