Ponor koji govori istinu: "Kleknite, kao da se molite" su bile posljednje riječi dželata prije ubijanja

Pripadnici Interventnog voda prijedorske policije izveli su iz autobusa oko 220 Bošnjaka i Hrvata, naredili im da kleknu na samoj ivici ponora, "kao da se mole Bogu", i otvorili paljbu. Tijela su padala niz okomitu stijenu duboku više od 300 metara; neki su sami skočili, u posljednjem pokušaju da izbjegnu smrt. Preživjelo je samo dvanaest ljudi.

To nije bila "spontana osveta". Bio je to planski zločin u završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora - hladno isplanirana egzekucija koja je trebala zauvijek izbrisati tragove onih koji su izdvojeni iz konvoja pod krinkom "evakuacije".

O detaljima zločina na Korićanskim stijenima detaljno govore historičari dr. Mujo Begić i dr. Jasmin Medić u knjizi pod naslovom "Korićanske stijene - kamena grobnica"

Za potpunu kontrolu nad općinom Prijedor, Krizni štab 17. juna 1992. formira Interventni vod pri lokalnoj policiji. Komandir postaje Miroslav Paraš, odjeljenjima komandaju Pero Čivčić i Dragoljub Gligić, a nad jedinicom operativna ovlaštenja ima načelnik SJB Prijedor Simo Drljača.

Pripadnici voda već su bili viđeni u zlostavljanjima civila, posebno onih iz Kozarca, i često su djelovali uz vojsku, "u sadejstvu", kako je to administrativno vođeno u papirima. U praksi, zadatak im je bio teror nad nesrpskim stanovništvom - da se "čisti" brže i efikasnije.

Tokom ljeta 1992. srpske civilne, vojne i policijske vlasti u Prijedoru odvode Bošnjake i Hrvate u logore i guraju ih u konvoje za "iseljenje". Najčešće polazne tačke su logor Trnopolje i stadion u Tukovima. Crveni križ sastavlja spiskove, policija daje odobrenja, Radio Prijedor javlja: 21. augusta kreće konvoj za Travnik, "svi koji žele napustiti Prijedor neka dođu". Toga jutra, stotine ljudi, među njima žene, djeca, bolesni i starci, izlaze pred vozila. U logoru Trnopolje ukrcavaju muškarce u autobuse Autotransporta Prijedor; iz Tukova polaze autobusi, kamioni i šleperi prepuni ljudi. Kolona se kod Kozarca spaja - svjedoci će kasnije govoriti o najmanje 16 vozila i više od 1.200 civila.

Put do Travnika, međutim, bio je prepun poniženja. Vrućina, zagušeni kamioni i autobusi, bez vode i hrane, zaustavljanja koja služe pljački: novac, zlatnina, satovi, sve što je vrijedilo prelazilo je u ruke "pratilaca". Jedan od policajaca kasnije će posvjedočiti da su upravo pripadnici Interventnog voda organizirano skupljali "plijen", uz naređenje "odozgo", i da se sve predavalo Darku Mrđi, čovjeku kojeg su se svi bojali.

Selektiranje kod Ugra i put bez povratka

Na rijeci Ugar počinje ono što su pojedini svjedoci već naslućivali. Muškarci, otprilike 200 njih, izdvojeni su i prebačeni u dva autobusa. Konvoj s preostalim civilima nastavlja dalje, dok izdvojene odvode na planinu Vlašić, do mjesta koje lokalni ljudi zovu Korićanske stijene. Jedan autobus staje na krivini, drugi stotinjak metara iznad.

Zločinci izvode dvojicu ili trojicu po dvojicu; naredbe su kratke, mehanične. Spustite glave. Kleknite. Okrenite se prema provaliji. Oduzmite novac, satove, prstenje - onome ko prsten ne može skinuti, prst se odsiječe. I onda, rečenica koja će ući u presude: "Ovdje mijenjamo mrtve za mrtve, žive za žive." Rafali. Pojedinačni pucnji u potiljak. Tijela se ruše u ponor. Bacaju se i ručne bombe, za "svaki slučaj". Iz drugog autobusa dopiru pucnji i detonacije. Iz ponora se čuju jecaji, glasovi koji dozivaju: "Brate, pomozi…"

Jedan od preživjelih kasnije će reći da je u trenutku kad je čuo komandu "Pali!" bez razmišljanja skočio u mrak, da ga je metak okrznuo po glavi, da se uspio uhvatiti za borove i sklupčati pod panjem. Drugi svjedok opisuje kako je pogođen u rame, pa preživio jer su ga iglice jelke "zapele" na polici stijene. Treći će ispričati da je, kada je noć pala, bosi prelazili cestu puzeći, da je naišao na vojnika koji ga je odveo u komandu - odatle su ga ispitivali, prijetili, pa na kraju prevezli u bolnicu.

Na Korićanskim stijenama, od dvanaest preživjelih, svako je svoju šansu platio ranama i doživotnim sjećanjem. A zločinci? Po završetku "posla", sišli su u Skender Vakuf da jedu i piju - plaćali su novcem i zlatom opljačkanim od onih koje su upravo pobili.

Pokušaj prikrivanja: kamioni, dizalica i cisterna kiseline

O zločinu se znalo već sutradan. Lokalna jedinica VRS-a iz Skender Vakufa obavijestila je Komandu 1. krajiškog korpusa da je policija iz Prijedora i Sanskog Mosta počinila "genocid" nad više od 150 civila. Komanda je dvaput izvijestila Glavni štab. U narednim danima, prema svjedočenjima, policijske jedinice vraćaju se na lice mjesta sa Simo Drljačom i Stanišom Župljaninom, uklanjaju tijela, mijenjaju tragove.

Mještani se bune zbog nesnosnog zadaha leševa koji se osjeća kilometrima. Tek 3. septembra na intervenciju stanovništva dolazi civilna zaštita s velikom autodizalicom - odustaju. Sutradan, 4. septembra 1992, na put iznad provalije dolazi cisterna, navodno iz banjalučkog INCEL-a. Ljudi u plavim uniformama šmrkovima prskaju u ponor. Bijeli oblak dima. Miris kiseline koji guši. Biljke izgorjele. Po stijenama ostaju bijeli tragovi. Pokušaj da se tragovi zločina, a s njima i dostojanstvo žrtava, rastvore u kiselini.

Istovremeno, mještani okolnih srpskih sela silaze u provaliju i pljačkaju posmrtne ostatke: kaiševe, odjeću, nakit koji je preostao. Taj detalj, koliko god bio težak za čitanje, važan je za razumijevanje ciničnog odnosa prema žrtvama i nakon ubistva.

Traganje za kostima: godine tišine, pa iskopi

Iako su preživjeli svjedočili Haškom tribunalu i iako je nastao i službeni snimak SJB Prijedor 4. septembra 1992, dugo nije bilo ozbiljne istrage o lokacijama tijela. Tek 2003. stručnjaci pronalaze prve posmrtne ostatke, dijelom zahvaljujući svjedočenju preživjelih i priznanju Damira Ivankovića. U septembru 2008, nakon godina odugovlačenja, Advocacy Center - TRIAL podnosi šest pojedinačnih tužbi Evropskom sudu za ljudska prava u ime porodica nestalih. U augustu 2009. Institut za nestale osobe BiH silazi u samu provaliju: do kraja mjeseca ekshumirani su ostaci najmanje 60 osoba, neki spaljeni, mnogi premješteni. Amor Mašović tada govori da nalazi odgovaraju jednome autobusu.

Potraga se nastavlja. U decembru 2010. najavljuju se nova traženja, uvjerenje je da na liticama postoji još jedna masovna grobnica. Tokom 2017. ekshumirani su posmrtni ostaci ukupno 137 osoba; do 2019. identificirana je 181 žrtva. Dana 21. jula 2019. u blizini Prijedora klanjana je zajednička dženaza i ukopani su posmrtni ostaci 86 žrtava. Unatoč svemu, porodice i danas tragaju - procjenjuje se da se još traži oko 80 posto skeletnih ostataka, jer su tijela razvožena i zakopavana po drugim lokacijama.

Porodice su prvi put organizirano posjetile Korićanske stijene 2002. i od tada svake godine dolaze, traže posmrtne ostatke, procesuiranje svih počinilaca i dostojno obilježavanje mjesta zločina spomen-obilježjem. Njihova upornost, zapravo, čuva istinu živom.

Pravda: presude i imena

Haški tribunal je rano utvrdio osnovne činjenice. Darko Mrđa, pripadnik Interventnog voda SJB Prijedor, priznao je da je lično učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca. Osuđen je 2004. na 17 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Vjeruje se da je nalog došao od Sime Drljače, načelnika prijedorske policije, kojeg je 1997. SFOR ubio dok se opirao hapšenju.

Sud BiH je pravosnažno osudio još deset pripadnika prijedorske policije: Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja dobili su po 23 godine, Zoran Babić 22, Milorad Škrbić i Dušan Janković po 21 godinu. Željko Stojnić osuđen je na 15 godina, Damir Ivanković na 14, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora - potonja trojica kroz sporazume o priznanju krivice. Te presude, koliko god da su zakašnjele i za mnoge nedovoljne, ipak su službeni pečat na istinu koju su porodice godinama nosile same.

"Jedan od najbolje dokumentovanih zločina"

Korićanske stijene su specifične po svemu: po načinu izdvajanja i ubijanja, po mjestu zločina, litica bez mogućnosti bijega, po organiziranom prikrivanju tragova, ali i po obilju dokumenata nastalih "odmah nakon". Postoje izvještaji Prvog krajiškog korpusa, Centra službe bezbjednosti Banjaluka, prijedorske policije, koji direktno ili indirektno priznaju što je učinjeno. Na suđenjima su citirani razgovori policajaca o "dogovoru" da će se zatočenici iz Trnopolja usput pobiti; svjedocima su dan ranije šaptane opomene da ne kreću konvojem 21. augusta "jer se svašta sprema".

Zločinci su čak i jezik pervertirali u cinizam: "razmjena - živi za žive, mrtvi za mrtve". Ta rečenica neće ostati samo u uhu preživjelih; ući će u sudske spise kao dokaz namjere, plana i komandne kontrole.

Svaka godišnjica Korićanskih stijena vraća ista pitanja: gdje su kosti svih naših? Zašto nema spomen-obilježja na mjestu na kojem se bez sumnje zna šta se desilo? Zašto je, 33 godine poslije, i dalje potrebno podsjećati na elementarne činjenice?

Odgovor je, možda, u upornosti. Upornosti porodica koje svake godine dolaze na Stijene, čitaju imena, polažu cvijeće i dovode djecu da nauče kako izgleda dno svijeta - da se ne bi ponovilo. Upornosti istražitelja koji i nakon decenija "sjedaju" u provalije, traže koščicu po koščicu i slažu priče. Upornosti sudija i tužilaca koji, i kada je teško, na papir ispisuju slovo pravde.

Korićanske stijene nisu samo mjesto zločina; one su test naše sposobnosti da pamtimo i da štitimo istinu od zaborava i relativizacije. One su i upozorenje - da ništa, pa ni savršeno osmišljen plan prikrivanja, ni kiseline ni dizalice, ne može sprati činjenicu da je ovdje 21. augusta 1992. zaustavljen život stotina ljudi koji su vjerovali da se voze u slobodu.

Danas, dok porodice žrtava obilježavaju još jednu godišnjicu, dužnost je svih nas u BiH da ih čujemo. Da tražimo dovršetak ekshumacija i identifikacija širom BiH. Da insistiramo na trajnom obilježavanju mjesta zločina. Da učimo generacije koje dolaze kako izgleda kada se država pretvori u mašinu za progon - i kako izgleda hrabrost onih koji, uprkos svemu bore za istinu i pravdu.