Piše: Ena Stevanović
I bitno nam je da imamo televiziju na kojoj nećemo gledati te svjetske šugavosti već omiljeni reality show. I sve to u svom stražnjicom zapečaćenom krevetu u radijatorom ugrijanoj sobi.
Kad onda... Posvađaše se Rusi i Ukrajinci, što nas je brinulo kao lanjski snijeg sve dok snijeg u našoj mahali nije postajao sve viši, a temperatura u sobi sve niža.
Nema plina. A završio je i reality show. Gore ne može!
I dok nas je minus digao iz kreveta, grijalica u „Robotu“ je već nestalo pa je valjalo iskoristiti balkansku ekspres metodu...udri! I uz pomoć psovke,šake i lakta, najvažnijeg nam oruđa, grijalica je nabavljena. I sjedimo svi oko nje jer nam nema druge i čekamo. Čekamo da nam neko nešto kaže, da nam se obrati, da nam razjasni najvažnije pitanje ko je kriv? Čiju nam zastavu valja paliti na ulicama? Rusku? Ukrajinsku? Ili su oni Turci nešto skrivili? Ma važno je da nismo mi. Mi smo (opet) samo žrtve. Sjedimo,sjedimo i sjedimo, ali ništa. Na televiziji po treći put repriziraju onaj reality show, valjda da se smrznemo u veselju i s pjesmom kako nam i priliči jer političari i naši predstavnici u vlasti su nestali. Njihove su fotelje valjda već toliko zagrijane prirodnim energentima da ih ni višegodišnja nestašica plina ne bi ishladila. A u zalihama nemamo ni plina niti ičega. Viška imamo još samo političara, ministara, zamjenika i sekretarica. Drugo ništa.
I mi se tako mrznemo, ponosno gledajući našeg Adnana Babajića, dok za to vrijeme premijer Branković piše pismo Rusima. Eh, vi to ne možete shvatiti. Valjalo je osmisliti i sročiti pismo sadržaja: „Dragi Rusi, uključite nam plin jer ćemo se smrznuti. Vole vas vaši Bosanci i Hercegovci.“ A Rusi su to haman odmah uzeli u opticaj i razmotrili na hitnoj vanrednoj sjednici jer, zaboga, ne bi im valjalo da se s nama zavade.
I dok evropske zemlje sa višemjesečnim zalihama energenata sazivaju vanredne sjednice i panično se okupljaju, mi i dalje sjedimo. Oko grijalice. Gdje bismo od Srba tražili plin? Pa radije ćemo se smrznuti ponosni. Bilo nam je i gore u ratu (obrambeni mehanizam koji se uz biće bolje i lako ćemo izgovori prosječno 7.3 puta dnevno).
I sve će proći. Sve će se završiti, a mi ćemo svakim danom trpiti sve više, a biti će nam sve gore sve dok se ne istopimo kao sapunica jer životi našeg revolucionarnog i otpora željnog građanstva i ne vrijede više. Trpit ćemo jer smo mazohisti i jer smo navikli da nas se tlači, ugnjetava, mlati i čerupa. Navikli smo da se nama manipuliše i svi su nam važniji nego mi samima sebi. Navikli smo biti slijepi sljedbenici i uživamo živjeti u toj navici jer u navici i nadi živimo od pamtivijeka. Tako je lakše jer ne moramo misliti svojom glavom i trošiti se. Nada je kod nas sinonim za beživotno stanje. A biće nam ovako dok smo ovakvi. I dok imamo ovakvu nazovi državu.
I na kraju...oglasiše se foteljaši sa revolucionarnom izjavom. Plina nema, strpite se doći će, a ako ne dođe proglasit ćemo vanredno stanje. Valjda su se još na kantonalnom,entitetskom i državnom nivou trebali dogovoriti da li će druga riječ ostati stanje ili će se izmjenom drugog slova modificirati u drugu, sigurno mnogo adekvatniju za ovu priliku.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
