Jer Zagreb nije Sarajevo
74

Plenković je podrškom Čoviću pokazao svu promašenost američke politike u BiH

Piše: Senja Mahinić
Današnjim istupom premijera Hrvatske Andreja Plenkovića koji je uprkos stavovima SAD-a, podržao Dragana Čovića u smislu osnivanja plinske kompanije pod kontrolom jedne etničke zajednice, potvrđeno je da je američka politika u BiH napravila grešku misleći da će slabo Sarajevo značiti početak stabilizacije BiH.

Govoreći o Južnoj plinskoj interkonekciji Plenković je jasno kazao da podržava stav Čovića.

"Plenković i Čović složili su se da je potrebno nastaviti s razgovorima kojima bi se postigao dogovor vezano za modalitete izvedbe projekta u BiH u interesu svih zainteresiranih strana. U vezi s time, Hrvatska podržava stav Dragana Čovića o potrebi uvažavanja interesa hrvatskog naroda u BiH", stoji u saopćenju Ureda hrvatskog premijera.

Uprkos istupima američkog ambasador Michaela Murphya, državnog sekretara SAD-a Antonya Blinkena i njegovog zamjenika zaduženog za evropske i euroazijske poslove Jamesa O'Briena, hrvatska politika i nakon što je dobila većinu onog što je tražila u smislu izborne reforme, ne odstupa ni pedlja.

Od političkog i energetskog aspekta (izborna reforma i Južna plinska interkonekcija), pa sve do narativa (pitanje odnosa prema ratnim zločinima) Čović je nakon što mu je Christian Schmidt 2. oktobra dao skoro sve što je tražio, postao još beskompromisniji.

Javna je tajna da su Amerikanci tokom pregovora o izbornoj reformi ubjeđivali lidera SDA Bakira Izetbegovića da će pristanak na Čovićeve zahtjeve označiti ponovno formiranje saveza Hrvata i Bošnjaka, koji je tobože trebao ličiti na 1994. godinu i potpisivanje Washingtonskog sporazuma, odnosno stvaranje zajedničkog fronta prema Banjoj Luci i Beogradu.

Ništa od toga se naravno nije desilo, pa se nalazimo u situaciji da ojačanog Čovića moraju pritiskati Amerikanci jer to stranke iz Sarajeva nisu u stanju.

Neko će se zapitati kakve veze ima politika Andreja Plenkovića sa američkom politikom u našoj zemlji?

Na prvi pogled nikakve, ali u stvarnosti hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini i konkretno prema Bošnjacima, određuje i oblikuje odnos Amerikanaca prema Sarajevu. U kojoj mjeri Amerikanci obezbijede mehanizme bosanskom političkom faktoru da se nosi sa unutrašnjim političkim protivnicima i vanjskim koji im daju nesumnjivu prednost, u tolikoj mjeri će Zagreb i Beograd opreznije pristupati prema Sarajevu.

Upravo zato i postoji institucija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR) koji treba štititi interes onih koji su u regionalnim okvirima najslabiji faktor, a to nisu Beograd i Zagreb, posredno Banja Luka i Mostar. Jedino ako postoje ljudi koji vjeruju da je OHR osnovan da bi zaštitio hrvatske i srpske interese u BiH? Te interese već štite Srbija i Hrvatska koje su zapravo svojom snagom dijelom i oblikovale ovakav sadržaj Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ponavljamo, OHR je tu prvenstveno da omogući Bosni i Hercegovini opstanak i da dugoročno osigura njen politički opstanak jednom kada institucija visokog predstavnika bude ugašena. Iz ove perspektive taj momenat se čini puno dalji nego 2010. godine.

Amerikanci su uradili upravo suprotno, oduzeli su ionako slabe mehanizme Sarajevu da bude uvažavana strana u bosanskohercegovačkoj i regionalnoj politici.

O poremećenom odnosu snaga najbolje govori činjenica da su Amerikanci tokom pregovora o izbornoj reformi u Neumu i Sarajevu ubjeđivali probosansku stranu da postigne nepovoljan sporazuma sa HDZ-om, danas svjesni slabosti Sarajeva, rade upravo suprotno, vrše pritisak na Trojku da ne potpiše.

Nije uopšte sporno da su Amerikanci mislili da rade ispravnu stvar (možda i dalje misle) i da će oni svojim utjecajem prisiliti Čovića i Hrvatsku da se dođe do stvarnog kompromisa po pitanju Predsjedništva ili plinovoda. Međutim, previdjeli su da pritiskati Zagreb nije uopšte tako jednostavno kao Sarajevo.

Bosanska strana toliko je slaba da nema "čipove" s kojima bi bila ravnopravan pregovarač. Onako kako je Schmidt zamijenio potpis Refika Lende, danas Amerikanci pokušavaju zamijeniti bosansku stranu u pregovorima sa HDZ-om i držati liniju, međutim, u očima Čovića i Dodik ili Zagreba i Beograda, bosanska strana nema više nikakvo poštovanje, pa je njihova procjena da mogu čekati nekog novog Murphya, Blinkena i O'Briena.