"Sve smo u Sarajevu imali, ništa nismo mogli sa sobom ponijeti. Čudo da smo glavu izvukli. To se desilo i 1941. godine, cijela moja ogromna familija strpana je na volovska kola i sprovedena u Slavonsku Požegu u koncentracioni logor. Kad se završio rat, vratili su se u prazne kuće. Ali su glave ostale tu", rekla je Plavšićeva za beogradsku "Politiku".
Podsjetivši da je Haškom tužilaštvu rekla da postoje različite vrste etničkog čišćenja i da samo neke vrste zaslužuju kriminalno gonjenje, Plavšićeva je navela da postoji bježanje iz straha - bombe, granate, zbjegovi.
"Ima i etničkog čišćenja - svaka lasta svome jatu leti. Ja sam sigurnija bila na teritoriji Republike Srpske nego u Sarajevu. Tamo ne bih bila etnički počišćena, mene i moju staru majku bi ubili. Ima planskog etničkog čišćenja i biznis čišćenja. Ova dva posljednja, to je kriminal. Ako je u pitanju biznis čišćenje ono nije relevantno za Haški sud. Muslimani i Srbi su pucali jedni u druge, ali kad to stane, čuje se motorola: Hoćemo li mi nešto poslovati. To sam čula svojim ušima", rekla je Plavšićeva.
Plavšićeva je rekla je da je pitala Tužilaštvo u Hagu da joj kažu kada je ona učestvovala u planskom istrebljenju naroda, ali oni su joj tu ostavili tačku.
"Oni ne znaju šta znače ratovi na Balkanu, oni dolaze iz sređenih zemalja gdje nije bilo ovakvih ratova. Pokušala sam da im rastumačim roman Seobe, ne bih li im utuvila u glavu da nije sve onako kao na finom zapadu", rekla je Plavšićeva.
Plavšićeva je rekla da je u hodniku pritvorske jedinice u Holandiji srela ratnog komandanta Armije BiH Nasera Orića, ali da nije htjela da prihvati njegovu ruku, jer je ona, kako je naglasila, krvava do lakata.
"Sa puštanjem Orića, sa puštanjem /Ramuša/ Haradinaja na slobodu, oni su skroz kompas izgubili", istakla je Plavšićeva.
Govoreći o nagodbama sa tužilaštvom da u zamjenu za lakšu kaznu svjedoči u drugim ključnim procesima, Plavšićeva je rekla da joj je u nastojanjima da pristane na takav neki aranžman, u tužilaštvu rečeno da treba da bude "svjesna da njena kazna može biti doživotna".
"Ljutito sam onda rekla: Ja ne postavljam pitanje kazne, a što ga onda vi postavljate? Nikakve veze ova istina koju vam govorim nema veze sa visinom kazne. Možda sam tako tada mogla da nastupim, jer mi je bilo sedamdeset i dvije-tri godine. To je kraj života, sve što je dobro i lijepo bilo je ranije", rekla je Plavšićeva.
Govoreći o nekim situacijama u zatvoru u Hinsenbergu, Plavšićeva je navela da su je u šetnji u zatvoru pojurile dvije zatvorenice iranskog porijekla.
"Za mnom su uzvikivale pokliče na arapskom. Pala sam i slomila ruku. Četiri dana sam čekala da me prevezu u bolnicu. Tamo su me operisali, ali su mi unaprijed rekli da će ta ruka moći da obavlja samo sedamdeset odsto nekadašnjih funkcija", istakla je Plavšićeva u intervjuu za 'Politiku'
Đurbuzović: Dogovorili smo se da obradujemo navijače, cilj je izvući Želju iz ove krize
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
