|

Pisac i filozof Igor Štiks: Izgubili smo utopijsku imaginaciju bez koje nema promjene

Pisac i filozof Igor Štiks: Izgubili smo utopijsku imaginaciju bez koje nema promjene
119
Razgovarao: Ibro Čavčić
23.1.2020. u 19:34
37
komentara
119

dijeljenja
Pisac i filozof Igor Štiks: Izgubili smo utopijsku imaginaciju bez koje nema promjene Foto: I. Š./Klix.ba
Igor Štiks, pisac i politički filozof, objavio je nedavno u izdanju Frakture svoj novi roman "W", u sklopu kojeg se, uz ostalo, bavi važnim političkim temama iz proteklih decenija, koje su prethodile tome da, kako je to poentirao u razgovoru za Klix.ba, izgubimo utopijsko mišljenje i sanjanje bez kojih nema promjene.
Sarajlija s privremenim adresama u Zagrebu, Parizu, Chicagu i Edinburghu, gdje se protekle dvije decenije uporedo bavio akademskim radom i književnošću, već neko vrijeme uglavnom živi u Beogradu. Uvijek se iznova vraća Sarajevu, što je uočljivo kroz njegove više puta nagrađivane i na više jezika prevođene knjige, među kojima je najpoznatija "Elijahova stolica" iz 2006. godine. Predstava "Brašno u venama" nedavno je izvedena po 50. put na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Njegov intelektualni akademski rad je također višestruko ukoričen.

Tokom svog posljednjeg boravka u Sarajevu dao je veliki intervju za Klix.ba, u kojem se dotakao različitih tema, od 1968. godine, preko olovnih godina, ljevice, kapitalizma do jezika, književnosti i njegovog posljednjeg romana "W" .

Očigledno je da vas život u Zagrebu, Parizu, Chicagu, Edinburghu i Beogradu nije ni za jotu udaljio od rodnog Sarajeva, kojem se stalno vraćate, što ovako fizički, što kroz književnost. Nosite li vi možda, kao jedan od vaših junaka, još uvijek ključ oko vrata tog prvog doma, kao svojevrstan krst ili hamajliju?

Mislim da ga svi mi koji smo generacijski obilježeni neželjenim gubitkom doma nosimo, stvarno ili metaforički. Zanimljivo je gledati na to budući da je prošlo skoro 30 godina od tih dramatičnih događaja, naročito danas iz perspektive roditelja. Zapitate se kako napraviti koherentnu priču o samom sebi i prenijeti je svom vlastitom djetetu. Tu ćemo svi mi imati prilično težak zadatak da objasnimo zašto više ne postoji nešto što je nekad postojalo, a što u značajnoj mjeri također određuje život i tog djeteta. Bojim se da i sami pomalo gubimo sposobnost za relevatne odgovore... S porodicom često prelazim granice unutar nekadašnje zajedničke države. Prilikom nedavnog dolaska u hotel na Jahorini, priložili smo dokumente iz tri različite države. A jedna smo porodica. I mom sinu baš i nije jasno što se tu događa. Smatram da taj ključ, koji metaforički ili stvarno govori o onome što smo bili i onome što jesmo, ne smije postati preveliko opterećenje za generacije koje dolaze, odnosno da ih ne smije zarobiti na način koji je nas tragično obilježio. Možda tek da bude ključ u našu prošlost koja im može biti vrijedna, kao lekcija ili opomena... O tome često pišem u svojim knjigama i dramama poput "Brašna u venama" .



Da, i u vašem novom romanu "W" koji je žanrovski svrstan u kriminalistički, a koji je zapravo svojevrstan ekspoze o povijesti ljevice, bavite se identitetom i uvjerenjima, uz vješta preplitanja puškaranja i otmica, pustolovina i jurnjava, prevara i ljubavnih afera, Sarajeva i Pariza...

Roman "W" doista jeste kombinacija raznih žanrova, pristupa, tema i rasprava. Igra se kriminalističkim žanrom, ali je jasno da nije riječ o klasičnom trileru, već predstavlja okvir u sklopu kojeg se bavim nekim ključnim i dalje aktuelnim političkim pitanjima; aktuelnim na ulicama ili ispod površine zapravo već posljednjih 50-ak godina, u ovom slučaju od 1968. godine pa nadalje. To je polje revolucionarnih promjena, kako samog društva tako i čovjeka. Čini nam se da smo daleko od onog osjećaja koji su neki mladi ljudi imali 1968. godine da je revolucija iza ugla. Ona koja bi društvo oslobodila lažnih autoriteta, koja bi oslobodila rad od eksploatacije, napravila novi društveni model koji bi bio drugačiji od kapitalističkog, ali i od sovjetskog. Činilo se da je to moguće ostvariti naprosto jednom kolektivnom akcijom velikog broja vrlo odlučnih mladih ljudi. Ispostavilo se da to nije tako. Pariska revolucija je došla u jednu dramsku fazu, ne u fazu realizacije, i nakon kulminacije skoro u potpunosti je rasturen lijevi pokret. Jedni su otišli dalje u radikalizaciju koja je završila velikim neuspjehom i tragičnim posljedicama, a drugi su se priklonili sistemu i otišli udesno. Čitav svijet je od kraja 70-ih sasvim jasno otišao udesno pa se čak i minimalne promjene doimaju nedopustivo radikalnim. U njemu smo izgubili mogućnost utopijskog mišljenja ili sanjanja. Naravno, ne sanjanja u smislu individualnih snova, već društvenih snova koje je moguće ostvariti.

Je li odluka da glavni junak rukopisa "W" bude nazvan Igor Štiks bila "mač s dvije oštrice"?

Jeste, zato sam to i odabrao (smijeh). Činilo mi se da književna igra biografijom pisca i životom junaka koji se zove isto kao ja zapravo obogaćuje čitanje ove knjige. To kao da nam kaže da se sav sadržaj romana može činiti nevjerovatnim, ali je itekako realan. Možda ne u potpunosti, ali elementi od kojih je izgrađena ova priča jesu stvarni. Shvatio sam da mi ne treba neko drugo ime lika, niti neka varijacija mog imena, jer je on neko ko sam ja doista mogao biti. On nije u potpunosti izmišljeni lik, kao što bi bio da sam naprimjer svojim imenom nazvao nekog odlučnijeg i hrabrijeg junaka... On je možda baš antijunak naših dana, osoba kao i svako od nas, koja nosi na svojim leđima teret rata koji nam se dogodio, teret izgubljenog doma, i koji pokušava taj teret otresti sa svojih ramena kako bi se u Parizu bavio globalnim temama sanjajući o velikom Događaju i svojoj ulozi u njemu. Zapravo je svoju konverziju u francuskog intelektualca obavio besprijekorno pa stalno bježi od onoga što ga je obilježilo, i u tom potiskivanju vidi svoje oslobođenje. A onda ga događaji brutalno vrate tamo odakle je i pošao da razriješi ono što je ostalo neriješeno proteklih 25 godina. Uz to mora razriješiti jedno ubistvo.



Zanemarimo li vašu akademsku karijeru, može se kazati da ste kao mlad pisac ostavili nekoliko neizbrisivih književnih tragova. Prvi roman ste objavili u 23. godini. Kako se u tim godinama odvažiti za takve avanture?

U književnosti sam relativno rano otkrio da ona otvara velike mogućnosti i da se u njoj možete baviti i filozofijom i teorijom, i spekulacijom, a možete nekada pisati i neke dramatične ili komične stvari. Iz književnosti sam bježao u ograničenije žanrove, poput akademskog, u kojem nemate toliko puno slobode. Naprimjer, rijetko možete govoriti o emotivnoj strani. Svakako me zanimao eksperiment u raznim formama i žanrovima, pa i u jezicima na kojima sve to ispisujem već dvadeset godina.

Zanimljivo je da za sve vrijeme izbivanja niste izgubili maternji jezik!?

Književnost nisam mogao pisati na nekom drugom jeziku osim na maternjem i doista mislim da to nije bio moj izbor. Francuskim pa potom engleskim jezikom sam se služio kroz svoje školovanje, magisterije, doktorate, akademski rad... Sada te dvije linije teku paralelno bez želje da ih preplićem, da se odvažim da, naprimjer, pišem roman na engleskom. Nije to isti imaginarij, i tu sam, čini mi se, zarobljen. Nekim piscima je to uspjelo na fascinantan način, kao Aleksandru Hemonu.

Za pisce jezik, dakle, nije nužno sudbina, ali u mom slučaju jeste nešto što doživljavam organskim, možda i jedinim kontinuitetom...

Vratimo se u 1968. Poznato je da su u tom periodu studentske demonstracije održavane i na prostoru bivše Jugoslavije. Je li nas revolucija očekivala iza ugla?

Nama se, kao i Zapadu, ta 1968. doista dogodila, jer je Jugoslavija itekako bila uključena u gibanja na Zapadu. Samo nekoliko dana nakon što su se stvari stišale u Parizu izbila je studentska pobuna u Beogradu, da bi se poslije prelila u Zagreb pa čak i Sarajevo, s porukom da tip socijalizma koji se dotad gradio nije prihvatljiv mlađim generacijama. Tražilo se ubrzavanje samog procesa izgradnje jednog istinski socijalističkog društva, tražilo se oslobađanje od autoriteta i stega prethodne generacije koja je iznijela rat i revoluciju. Tako su se djeca bunila protiv svojih roditelja, u nekim slučajevima doslovno. Ta čuvena lipanjska gibanja su ostavila trag.

Čini se da, nakon svega, nije dovoljno sve propalo, odnosno da još uvijek ima određene vrste pobune koja se, ako ništa, manifestira kroz književnost, akademski aktivizam, novinarstvo, muziku, umjetnost pa naposljetku i kroz ozbiljne demonstracije...

Moramo biti realni kad govorimo o današnjim otporima, pobunama... Istina je da književnost, akademski aktivizam, novinarstvo, muzika, umjetnost predstavljaju neke oblike otpora, ali pitanje je koji je učinak tih naših napora. Ovaj postmoderni kapitalizam u kojem živimo je toliko lukav da stalno otvara nove niše za svoju reprodukciju. Jedna od njih je i otpor, tako da i otpor može postati neka vrsta biznisa, sa svojim proizvođačima i potrošačima. Na kraju krajeva, nakon uspješnih okupljanja dobijete čitavu paletu produkata koji vas svrstavaju uz otpor, od majica do filtera koje stavljate na Facebook, pa i određenih mjesta na kojima ćete se okupljati uz piće ili hranu. Iako to možda nije ekonomski najperformativnija niša, ona svakako ulazi u klasičnu logiku kapitala iz kojeg je skoro pa nemoguće izaći. Činjenica je da je učinak upitan, ali ipak moramo uzeti u obzir da se jedan novi, emancipatorni pokret stvara diljem planete. Šire društvene pobune, koje smo mogli pratiti od Amerike, preko Španije, Grčke pa sve do Bosne i Hercegovine, su sve vrlo slične, bez obzira na to da li se dešavaju na Wall Streetu ili u Tuzli. Imale su isti zahtjev, čak ne toliko za socijalnom jednakošću, koliko za nekom vrstom socijalne pravde. One su u sebi sadržavale minimalni lijevi program kontrole kapitalizma.

Foto: I. Š./Klix.ba Foto: I. Š./Klix.ba


Da li je ta kontrola uopće moguća?

Zanimljivo je danas vidjeti da mnogi veliki kapitalisti, poput Georgea Sorosa i njegovog Kluba milijardera, pozivaju vlade da ograniče kapitalizam da sam sebe ne uništi, odnosno pozivaju države da više oporezuju. Ako uništite društvo, ni kapital se ne može reproducirati. Nekontroliran kapital je kao parazit koji živi na tijelu koje uništava i kad ga uništi i sam umire. Ušli smo u period u kojem će se tražiti neka vrsta reformiranog, prosvijećenog kapitalizma, koji bi donekle sačuvao životni standard najvećeg broja ljudi, barem na Zapadu. Na progresivnom i lijevom frontu će se, s druge strane, tražiti alternativa kapitalističkom poretku kao takvom koja će se kretati od neke nove vrste socijaldemokratije, pa do radikalnijih pokušaja da se u novom stoljeću, s novim tehnologijama, s novim mogućnostima, s novom vrstom političkih zajednica ostvari nešto drukčije, što nismo mogli ostvariti u 19. i 20. stoljeću.

Je li kapitalizam, prema vašem mišljenju, u nekoj vrsti kohabitacije ili savezništva s nacionalizmom?

Kapital je po prirodi globalan i granica mu je, barem za sada, ova planeta i stratosfera, koje je do kraja uspio kolonizirati tek na kraju 20. stoljeća. Tako se čini da s nacionalizmom ne bi trebao imati toliko snažne veze. Međutim, vidimo da on nikad nije mogao bez konkretnih prostornih utemeljenja i bez određenih državnih mehanizama koji su mu omogućavali da postoji, bez određenog zakonodavstva, odnosno, političkih elita koje su bile spremne da dozvole da se kapitalizam širi skoro u sve pore društva, a posljednjih 30-ak godina i u slojeve u kojima ranije nije postojao, pa čak i u duboko intimnu sferu. Drugim riječima, potreban vam je pristanak velikog broja ljudi na tako nepravedan sistem. Nacionalizam se, kao i slične identitarne formacije, pokazao izrazito učinkovitom obmanom koja se sastoji u tome da ne vidite, pored zdravih očiju, klasnu borbu čija ste žrtva.

Gubitkom lijeve alternative nacionalistički, tribalistički ili vjerski pristup organizacije političkih zajednica postao je ključni dio bezgraničnog kapitala. Fragmentacija teritorije i fragmentacija resursa, dakle, nisu u sukobu s njegovom logikom. No to je logika nasilja, sukoba i razvlašćenja narastajuće globalne populacije.
Prijavi grešku


Komentari (37)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...