BiH
0

PEN Centar BiH: Da li se izgubio efekat javne riječi?

FENA
Tribina PEN Centra BiH upriličena u petak u Collegium artisticumu bila je posvećena javnoj riječi. Tačnije puni naziv tribine glasio je "Zašto se ne čuje javna riječ? - Trenutna politička kriza u Bosni i Hercegovini i javno mišljenje".

Moderator je bio predsjednik PEN Centra Ugo Vlaisavljević, a uvodničari Jasmin Imamović, Jasna Bakšić-Muftić, Zlatko Dizdarevuć i fra. Ivan Šarčević.

Jasmin Imamović istakao je problem komunikacije u raznim segmentima društva. Govoreći o obespravljenosti istakao je da su oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci ili Hercegovci svrstavaju u red ostalih.

"Postali su popularni redovi, više nemamo građane, imamo redove - narode" rekao je Imamović. On je istakao da je antinacionalizam danas najviši oblik patriotizma, te da o tome i obespravljenosti onih Bosanaca i Hercegovaca koji nisu konstituivni treba govoriti.

Jasna Bakšić - Muftić istakla je da već decenijama ne postoji pojam građanina, on je protjeran.

"U prošlom sistemu imali smo radnike, seljake i pošetenu intiligenciju, danas imamo Srbe, Hrvate, Bošnjake... Problem nepostojanje javne riječi, tj. njene tišine Bakšić-Muftić vidi u podaničkoj kulturi. Zbog te i takve kulture težina onoga što je izgovoreno čita se iz imena i prezimena govornika i svodi se na diskvalifikaciju drugoga i drugačijeg. Tako da ako se ima u vidu da je politika moć nad ljudima dolazi i do gubitka samopuzdanja i osjećaja da javno izrečena riječ završava u gluhom prostoru.

Bakšić-Muftić je istakla da još nijednom nije čula da je neko od političara poželio polemizirati s nekim od predstavnika civilnog društva, te istakla da je javna riječ kao i civilno društvo na margini.

Zlatko Dizdarević osvrnuo se na sesiju Kruga 99 održanu nakon dženaze Mušanu Toplaviću - Caci. Tad su, kako kaže Dizadervić, ovi nesumljivo časni ljudi glasali da li treba da se oglase ovim povodom ili ne i odlučili da se ne oglašavaju. Kako kaže Dizdarević, od tada na javnu riječ gleda drugačije nego prije. Jer ti ljudi su se našli između etike, istine, straha..

Kako kaže Dizdarević istina, poštenje, hrabrost nisu više priznate kategorije, on se također zapitao ima li smisla buniti se protiv bahatosti, neznanja u politici kada su oni postali standard. Dizdarević ističe da se održavaju tribine, okrugli stolovi, ali je istakao i svoj osjećaj da izgovoreno nema efekta, te da se u ovakvom okruženju postavlja pitanje svrhe javne riječi, te istakao potrebu lične odgovornosti kada je u pitanju javna riječ.

Ivan Šarčević je istakao da se javno djelovanje može posmatrati kroz politiku, vjerske zajednice, obrazovne institucije i medije.

Politika se tako pokazuje kao prostor samodokazivanja i privilegija, religija se revilatizira tj. gubi se sveto religiozno i politizira se. Kada je riječ o medijima Šarčević je istakao da npr. televizija oduzima osobnost pojedincu. Tako je naveo primjer Tihića i Silajdžića. Kako navodi Šarčević Tuhić je maginaliziran zbog svog blagog pristupa, jer mediji forsiraju agresivnost.

Kada je riječ o intelektualcima i javnoj riječi Šarčević je rekao da se oni 0ne treba toliko da bore za prava nego prije svega da instistiraju na odgovornosti čovjeka pojedinca.