Saslušanjem preko 40 svjedoka državno Tužilaštvo je pokušalo dokazati da su Momir Pelemiš, kao zamjenik komandanta i načelnika štaba Prvog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), te Slavko Perić, kao pomoćnik komandanta za bezbjednost u toj brigadi, učestvovali u ubistvima više stotina Srebreničana u Domu kulture u Pilici (općina Zvornik), te na Vojnoj ekonomiji Branjevo.
“Najstarija osoba ubijena u Branjevu imala je 84, a najmlađa 14 godina. Njihovi ostaci pronađeni su u više sekundarnih grobnica na području Srebrenice”, kazao je Rifat Kešetović, vještak sudske medicine, dodavši da su 1.052 osobe dovedene u vezu sa ubistvima na Vojnoj ekonomiji Branjevo.
Na toj lokaciji, navodi se u optužnici, 16. jula 1995. godine je oko 1.200 muškaraca iz Srebrenice strijeljano. Dva čovjeka su preživjela masovnu egzekuciju i o tome su svjedočili pred Sudom BiH.
“Na strijeljanje nisam izveden prvi, a ni zadnji. Bilo ih je prije mene, a ostalo je i poslije. Tada sam vidio da nema više života. Brojim život na sekunde. Zamislite to, na sekunde... (...) Prvo su nam naredili da stanemo, zatim da okrenemo leđa, a onda je rafal samo sasjekao. Čuo sam kako tijela padaju – i ja sam pao, ali nisam pogođen”, prisjetio se zaštićeni svjedok P6.
Osim njega, strijeljanje je preživio i zaštićeni svjedok Q, koji se bacio na zemlju čim je pucnjava počela, te su ga prekrila tijela ubijenih.
“Izvode nas na farmu, pitaju: ‘Imaš li koga vani da bi dao pare da te oslobode?’ Neki su se javili, i njih su odvojili. (...) Odveli su nas oko 50 ili 100 metara od autobusa. Naredili su nam da stanemo, i tada su počeli da pucaju”, ispričao je svjedok Q.
Zvukovi mučenja
Svjedoci P6 i Q su, prije odvođenja na pogubljenje, dva dana bili zarobljeni u školi “Kula” u Pilici, gdje su boravili u lošim uslovima i slušali kako vojnici maltretiraju i ubijaju druge zatvorenike.
“Sve vam mogu opisati, ali avazi i glasovi koje sam tamo čuo neopisivi su. To su zaista zvukovi mučenja”, kazao je svjedok P6.
Prema navodima optužnice, Momir Pelemiš je 14. jula 1995. godine naredio vojnicima da čuvaju zarobljenike u školi “Kula”, a Slavku Periću da nadgleda, kontroliše i koordinira zatvaranje Bošnjaka.
Dva dana poslije, navodi se u optužnici, pod Pelemiševom komandom Perić je organizovao da se zarobljenicima stave povezi na oči, svežu ruke, a zatim da se odvedu na Vojnu ekonomiju Branjevo, nakon čega je njih oko 1.200 pogubljeno po kratkom postupku.
“Perić je naredio da se zatvorenici vežu i stavljali su im poveze na oči. Potom smo ih vodili u autobuse – mislim da je bilo makar 1.000 ljudi. Otišli smo do Branjeva, tu sam se zadržao nekih petnaestak minuta i otišao kući. Tek kasnije sam saznao da su svi zatvorenici iz škole ubijeni”, kazao je Zoran Gajić, bivši pripadnik Prvog bataljona.
Svjedok Gajić se prisjetio da mu je u julu 1995. godine Perić naredio da učestvuje u osiguranju između 1.000 i 2.000 zarobljenih Bošnjaka u školi “Kula“, ali je u unakrsnom ispitivanju kazao da se to možda desilo 1992. ili 1993. godine.
U školi u Pilici je sredinom jula 1995. godine bio i Rajko Babić, bivši referent za opće poslove Prvog bataljona, koji je kazao da je, po naredbi Momira Pelemiša, sa Slavkom Perićem otišao tamo “da izvidi stanje”.
“Sala je bila dopola puna, ali ne znam tačno koliko je bilo ljudi. Vani je bilo 32 stepena, a u sali se teško moglo disati jer nije bilo prozora. Tužno je to izgledalo...”, kazao je Babić, te dodao da je za zatvorenike bila zadužena “strana i nepoznata vojska”.
Dvojici optuženih Tužilaštvo na teret stavlja i da su 15. i 16. jula 1995. godine naredili osiguranje Doma kulture u Pilici, gdje je bilo oko 600 zarobljenih Bošnjaka, koji su pogubljeni unutar i oko zgrade.
Narednog dana, stoji u optužnici, Perić je dao instrukcije da se uklone tijela i prevezu na Vojnu ekonomiju Branjevo. Sva tijela s Branjeva su, smatra Tužilaštvo, zakopana u neobilježenu masovnu grobnicu, a optuženi Pelemiš je svjesno učestvovao u organizaciji i koordinaciji ukopa tako što je obezbijedio gorivo, vozila i ljudstvo.
“Svi smo mi čuli da su muškarci iz Srebrenice prevezeni u ‘Kulu’, ali niko nije pretpostavljao šta se tamo događa. Sve dok, par dana nakon te vijesti, Slavko Perić nije došao i naredio da pošaljem šest ljudi iz radnog voda u Pilicu, na ‘asanaciju terena’”, ispričao je Radivoje Lakić, nekadašnji upravnik Vojne ekonomije Branjevo.
Vanredni zadatak
Stanko Gajić, bivši komandant pozadine Lokanjskog bataljona VRS-a, kazao je da su mu dvojica optuženih telefonom izdala naredbu da se svi pripadnici radnog voda pošalju na “vanredni zadatak” u Pilicu.
“Pred Domom kulture dočekao nas je Slavko Perić. Nas dvadesetak rasporedio je na utovar leševa, rekavši da sve sklonimo u kamione i očistimo Dom. Sve vrijeme sam bio unutra i dovlačio leševe do vrata, a drugi su ih utovarali u kamion. Kakav je to posao bio – da ti se povraća i život smuči”, kazao je Cvjetko Stević, tadašnji pripadnik radnog voda.
U Domu kulture bio je i njegov kolega Ivan Perić, koji je kazao da bi odmah pobjegao da je znao šta će taj dan raditi.
“U sali Doma kulture je bilo oko 200 leševa. Svi su bili razbacani po podu, uglavnom u civilnim odijelima”, prisjetio se Perić.
Slično je ispričao i Jakov Stevanović, također bivši pripadnik radnog voda koji je bio raspoređen u školu “Kula”.
“Perić nas je rasporedio, i tek smo tada shvatili kakav je zadatak u pitanju… Provirio sam u halu škole, i vidio ono najgore – puno leševa, ali ne znam tačan broj”, kazao je Stevanović.
Tijela ubijenih muškaraca su kamionima prevožena na Vojnu ekonomiju Branjevo, i tamo su ukopana u grobnice koje su, između ostalih, kopali svjedoci Cvijetin Ristanović i P23.
“Na Ekonomiji je već bio moj kolega s manjim bagerom i nije mogao da iskopa sve rupe. Mene su zvali da mu pomognem, jer je bilo mnogo leševa, a i novi kamioni su stalno stizali”, ispričao je P23.
Dean Manning, viši istražitelj Tužilaštva u Haagu, nakon rata je učestvovao u ekshumacijama tijela iz grobnica oko Srebrenice. Kao svjedok Tužilaštva BiH kazao je da su pronađeni ostaci ukazivali na to da su muškarci ubijeni kao zarobljenici, a ne u borbama.
“Tijela u tim grobnicama bila su u istom stanju, odnosno dokazano je da su na isti način ubijeni. Imali su poveze na rukama i očima, a oni koji to nisu imali, kod njih su pronađene prostrjelne rane glave”, kazao je Manning.
Tužilaštvo je saslušalo i Richarda Butlera, vještaka vojne struke, koji je ustvrdio da su masovne egzekucije civila s područja Srebrenice bile “dobro organizovana i planska djelovanja”.
“Kada se sagleda opseg i veličina radnji koje su se morale obaviti radi pogubljenja, jasno je da je osoblje Zvorničke brigade moralo biti upoznato i svjesno toga šta se događa”, kazao je Butler i pojasnio da su za ratne zarobljenike odgovarali komandanti brigade ili bataljona, dok su oficiri za bezbjednost bili zaduženi da osiguraju lokaciju gdje će oni biti zadržani.
Prema navodima optužnice, Pelemiš je u periodu od 9. do 21. jula 1995. godine bio vršilac dužnosti komandanta Prvog bataljona, što je tokom suđenja potvrdio i sam komandant Milan Stanojević, kazavši da je on u tom periodu bio u Bratuncu.
“Kad sam god bio odsutan, Pelemiš je imao sve ovlasti kao i ja. Idući po sistemu komande, sljedeći je bio moj oficir za bezbjednost, a to je Perić”, pojasnio je svjedok.
Pelemiš i Perić su uhapšeni početkom novembra 2008. godine, od kada se i nalaze u pritvoru. Optužnicu protiv njih Sud BiH je potvrdio mjesec dana poslije, a suđenje im je počelo 10. marta 2009. godine.
Prvi svjedoci Odbrane su saslušani krajem augusta, piše BIRN - Justice Report.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
