Opasna zamjena teza: Zašto profesor prava Karan brani slavljenje zločina pod krinkom "slobode govora"

Karan ove presude ne vidi kao trijumf prava i zaštitu žrtava, već kao "politički inženjering", "napad na identitet" i "gušenje slobode govora".

Međutim, kada se ogoli profesorova retorika, ostaje samo opasna zamjena teza kojom se nastoji legalizovati javno promovisanje ideologija i pojedinaca odgovornih za najteže zločine protiv čovječnosti.

Karan u svom izlaganju tvrdi da je "nonsens da se u 21. vijeku kažnjava zatvorom čovjek koji je podigao nečiju sliku". Ovakva formulacija je svjesno banalizovanje suštine. Nije problem u "slici" kao predmetu, već u tome čiji je lik na slici.

U modernim demokratijama, sloboda govora nije apsolutna. Ona prestaje tamo gdje počinje govor mržnje, negiranje genocida i slavljenje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Profesor Karan, kao pravnik, morao bi znati da evropska pravna praksa ne dopušta zloupotrebu demokratskih prava za uništavanje samih temelja demokratije i ljudskog dostojanstva.

Primjer Evrope: Šta bi se desilo u Njemačkoj ili Austriji?

Karanov argument o "slobodnom izražavanju" pada na prvom testu uporednog prava. Postavlja se jednostavno pitanje:

Može li se u Njemačkoj nositi slika Adolfa Hitlera pod krinkom "slobode govora"? Može li se u Austriji, Francuskoj, Belgiji ili Poljskoj javno mahati slikama nacističkih oficira i negirati holokaust?

Odgovor je jasan: Ne može. U ovim zemljama, veličanje nacizma i negiranje zločina su strogo kažnjiva krivična djela. Niko te zakone ne naziva "političkim inžinjeringom", već civilizacijskim štitom protiv povratka u mrak. Zašto bi Bosna i Hercegovina bila izuzetak? Zašto bi slavljenje Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, osuđenih za genocid i zločine protiv čovječnosti, bilo "ustavno pravo", dok je slavljenje njihovih ideoloških mentora iz Drugog svjetskog rata u Evropi opravdano zabranjeno?

Inzkov zakon kao civilizacijska potreba, a ne "ustavni udar"

Profesor Karan kritikuje izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo Valentin Inzko, nazivajući ih "nedemokratskim". On zanemaruje činjenicu da su te izmjene došle kao direktna posljedica višegodišnjeg odbijanja domaćih političara iz RS-a da sami usvoje zakon koji bi sankcionisao negiranje genocida i veličanje zločinaca.

Umjesto da se sankcionisanje onih koji nose slike krvnika vidi kao korak ka pomirenju, Karan to predstavlja kao "kolektivnu kriminalizaciju srpskog naroda". To je najopasnija tvrdnja u njegovom istupu. Zločin ima ime i prezime. Poistovjećivanjem cijelog naroda sa slikama pojedinih zločinaca, upravo Karan vrši kolektivizaciju krivice, a ne Sud BiH.

Karan optužuje Sud BiH da "preuzima ulogu istoriografije". Istina je suprotna: Sudovi utvrđuju činjenice na osnovu dokaza. Činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid, a u Prijedoru, Foči i Sarajevu stravični zločini, nije "politički narativ", već sudska istina potvrđena pred međunarodnim tribunalima koje su prihvatili i Karanovi ideološki oci.

Javno isticanje slika onih koji su komandovali tim operacijama nije "čuvanje identiteta", već direktno vrijeđanje preživjelih žrtava i raspirivanje nacionalne mržnje. To je direktno kršenje člana 145a Krivičnog zakona BiH.

Pokušaj profesora Karana da pravno upakuje i opravda veličanje zločinaca predstavlja akademsko posrtanje pred političkom agendom. Mir u BiH se ne može graditi na slobodi da se žrtvi "prst gura u oko" noseći slike njenih dželata.

Sloboda izražavanja u 21. vijeku ne podrazumijeva pravo na rehabilitaciju fašističkih i genocidnih ideologija. Dokle god se u jednom dijelu BiH slike zločinaca smatraju "herojstvom", presude poput onih Maliću i Pavloviću bit će jedina brana potpunom moralnom i pravnom rasulu.