Parish u svojoj analizi ecentualnog raspada BiH navodi da je nakon mnogobrojih intervencija međunarodne zajednice, kažnjavanja Srba i odvođenja u Hag onih koji su optuženi za zločine i optužbi da je Republika Srpska "genocidna tvorevina", na njeno čelo došao Milorad Dodik i njegova partija SNSD, koje niko nije mogao da optuži za ratne događaje.
Poredeći Dodika u nekim segmentima sa aktuelnim ruskim premijerom i nekadašnjim predsjednikom Vladimirom Putinom, Parish navodi da je premijer RS-a težak protivnik za slabe i neefikasne međunarodne predstavnike koji su ostali u BiH.
Netaknut ratnom prošlošću Republike Srpske, Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokog predstavnika, navodi se u tekstu, uz ocjenu da visoki predstavnik može malo učiniti da Dodika prinudi da se umiri.
"Visoki predstavnik nema novca da ga zadrži, Republika Srpska sada prima investicije iz istočne Evrope i Rusije, a nema ni vojnih snaga na raspolaganju, jer su međunarodne mirovne snaga svedene na zanemarljiv broj", dodaje Parish i podsjeća da je Dodik uspješno riješio pokušaje OHR da nametne svoju volju u slučajevima optužbi za korupciju, prenosa električne energije i nastojanja da se ujedini policija.
U suštini, navodi Parish, odvajanje od ostatka BiH je ono što velika većina Srba želi. "Oni dijele kolektivni strah od političke dominacije bošnjačke većine. Strahovi od progona i dominacija su rukovodili politike na zapadnom Balkanu vijekovima i ništa se nije promijenilo u proteklih 14 godina od završetka rata u BiH", navodi Parish i ističe da je po standardima Srba u BiH Milorad Dodik umjeren političar.
Možda je teško za pregovarače međunarodne zajednice da to prihvate, objašnjava on, ali Dodik predstavlja najliberalnije krilo političkog mišljenja Srba u BiH i bilo kakva zamjena može da bude mnogo ekstremnija i da zatraži nezavisnost unutar još kraćeg vremenskog roka.
Parish smatra da se nekada, možda, i mogao postići dogovor između tri etničke grupe u BiH, Bošnjaci da prihvate labavu konfederaciju u zamjenu da se Srbi i Hrvati odreknu separatističkih težnji, ali su mogućnosti za takav umjereni i najpovoljniji scenario nestale, u velikoj mjeri zbog nespretnih ometanja od strane OHR-a.
On podsjeća da je politički proces poznat kao "prudski sporazum" u početku obećavao, ali da je, kako je naveo, "zbog krivične istrage protiv Dodika, koja je provedena pod pokroviteljstvom OHR-a, ova inicijativa prekinuta".
Šta bi mogla da uradi međunarodna zejednica i bošnjačka strana da spriječe eventualno odvajanje Republike Srpske, pita Parish.
Bošnjački političari će urgirati na visokog predstavnika da smijeni Dodika i "poništi" nezavisnost, da se preuredi Ustav na način da se ukine Republika Srpska ili poništi sistem glasanja koji omogućava Srbima i Hrvatima pravo na veto na državnom nivou.
"Takava radikalni kurs kojim se ruši čitava posljeratna ustavna struktura čini se primamljivim, ali je izuzetno opasan", upozorava Parish i ocjenjuje da takve mjere mogu biti provedene samo oružanom intervencijom unutar Republike Srpske, odnosno njenom okupacijom, ali potrebni vojnici nisu dostupni, niti su njihovi političke vođe spremne da to učine u vrijeme kada strani vojni avanturizam ima lošu reputaciju.
On upozorava da bilo kakvo nasilno zaustavljanje težnji Srba u BiH, odnosno Republici Srpskoj, dugoročno gledano ne bi bilo uspješno i ocjenjuje da bi rješenje moglo biti u malim, ali obostrano korisnim, vezama između sadašnjih entiteta u BiH.
"Kada bude prepuštena sebi, Republika Srpska može naći razlog da sarađuje sa Federacijom BiH oko brojnih pitanja, ostavljajući neke državne institucije formalno netaknutim. Postoje ekonomski razlozi za zadržavanje zajedničke valute (sada vezane za evro i izuzetno stabilne), zatim zajednički transport i infrastruktura, slobodno kretanje robe, ljudi i usluga, usklađenih pravnih sistema, pa čak i zajedničkog režima indirektnog oporezivanja", navodi Parish u svojoj obimnoj analizi.
