Od plamena do tišine: Šta je ostalo od radničkog i građanskog bunta u Bosni i Hercegovini?

Sve je počelo u Tuzli, 5. februara 2014. godine, u gradu industrijske tradicije i radničkog otpora koji je postao epicentar pobune protiv sistemske nepravde, privatizacijskih pljački i političke neodgovornosti.

Dva dana kasnije zapaljena je zgrada Vlade Tuzlanskog kantona, a ostavka tadašnjeg premijera Seada Čauševića simbolično je označila vrhunac tog trenutka. Protesti su se ubrzo proširili na druge gradove, a Bosna i Hercegovina je svjedočila masovnom građanskom otporu.

Danas, jedini opipljivi podsjetnik na te dane ostala je nekadašnja zgrada SodaSo u Tuzli koja je trenutno pod rekonstrukcijom.

Nekada simbol industrijske moći, potom epicentar pobune, a danas tek nijemi svjedok kratkog perioda kada su građani povjerovali da promjena nije iluzija.

U neposrednoj blizini zgrade danas se okupila tek manja grupa građana, inače članova Sindikata solidarnosti Tuzlanskog kantona, prisjećajući se svih dešavanja od prije 12 godina. Među njima je i predsjednik sindikata Sakib Kopić.

"Prisjećam se tih dana. Bilo mi je srce veliko kada sam vidio kolika je masa ljudi izašla protiv tadašnje vlasti. Ali, kasnije se sve razvodnilo jer su političari ubacili svoje igrače među demonstrante. Kako godine prolaze, znatno je više razloga za proteste, ali građani su jednostavno ubijeni u pojam. Oni više ne vjeruju nikome, posebno mladi koji imaju jedan cilj, a to je da završe srednju školu ili fakultet te da odu na Zapad", kaže Kopić za Klix.ba.

Kopić smatra da su sindikati prodali i izdali radničku klasu.

"Mi imamo 26 granskih sindikata u kojima svako želi biti predsjednik. Govorimo protiv visokih primanja naših ministara, zastupnika i parlamentaraca, a imamo u svojim redovima sindikalce koji imaju platu i po tri hiljade konvertibilnih maraka", naglašava Kopić.

Građanski glas danas se preselio uglavnom na društvene mreže. Reakcije na bahatost političkih elita se uglavnom svode na statuse, komentare i dijeljenja sadržaja, bez stvarnog pritiska na donosioce odluka.

U vakuumu koji je nastao povlačenjem građana, političke strukture nastavile su djelovati nesmetano, često i drskije nego ranije.

"Mi nismo svoj bunt iznosili na internetu. Od 2002. godine smo štrajkovali, kada je najviše radnika ostalo bez posla. Od Šićkog Broda do Slavinovića smo bili na ulicama i dan i noć, na kraju smo kroz jaku borbu ipak uspjeli dobiti dijelom ono što nam je pripadalo. Danas se radnici drugačije bore, posebno mladi, što smatram pogrešnim", navodi Enes Tanović, član Sindikata solidarnosti TK.

Ipak, protesti nisu u potpunosti nestali jer su i dalje prisutni, ali fragmentirani i marginalizirani. Nose ih radnici pojedinih propalih preduzeća ili onih koja su pred zatvaranjem, ljudi koji traže neisplaćene plate, uvezivanje radnog staža ili osnovno pravo na dostojanstven život.

Nažalost, njihove demonstracije često završavaju ispred zatvorenih vrata institucija, bez šire društvene podrške i bez konkretnih rezultata.