Piše: Asim Bešlija
Vjerovatno su u pravu oni koji kažu da za građane BiH protekla kriza sa gasom i nije bila kriza jer su se tokom posljednjeg rata toliko usavršili u disciplini preživljavanja, da je ovo prebrođeno sa lakoćom. Naime, toliko snalažljivosti ima u ovdašnjim ljudima da im ovakvi životni problemi više nisu prepreka normalnom funkcioniranju. Već desetljećima ljudi ovdje pate i u toj patnji preživljavaju kako znaju i umiju, da je možda pitanje energije vjerovatno jedno od minornih.
No, sasvim je jasno da se sistem u kojem živimo pokazao potpuno neodrživim i da je naša energetska efikasnost vjerovatno ravna nuli. To pokazuje činjenica da smo od svih balkanskih država najviše pogođeni ovom kratkotrajnom energetskom krizom, i da smo prestankom dotoka gasa, automatski ostali bez ovog energenta, posebno najveća urbana sredina u zemlji, glavni grad Sarajevo. 14.godina nakon rata to je potaklo razmišljanja o rezervama ovog ali i drugih energenata poput nafte kojih naša zemlja nema i izložena je stalnim direktnim potresima na regionalnom ali i svjetskim tržištima. To zapravo znači da se bilo kakav poremećaj automatski odražava na nas za svega nekoliko dana, što težak život čini još težim.
Za razliku od susjednih zemalja poput Hrvatske i Srbije koje imaju svoje rezerve i mogu održati stabilnost napajanja, u Bosni i Hercegovini domino efekat energetske nesposobnosti održava se brzo kako na građane tako i na još uvijek nerazvijenu privredu, koja tim više snosi veće gubitke. Tako se i pitanje rezervi za vlasti naše zemlje postavlja kao jedno od najvažnijih u poslijeratnom periodu jer je direktno povezano sa pitanjem opstanka ljudi i mogućnosti da prebrode krizne situacije, bile one kratkoročne ili dugoročne.
Jedini stabilan izvor energije bila je ona električna. Ali se i ona sa produžavanjem krize dovodila u pitanje. Stabilnost napajanja s obzirom na preopterećenost mreže mogla je vrlo lako doći u pitanje. Toga su se bojale i mnogo veće zemlje od naše, poput Francuske.
Dakle, činjenica je da se ključno globalno pitanje kakvo je energija i njeno efikasno korištenje, kod nas koristilo kao samo jedno čisto političko pitanje, a nikada kao pitanje opstanka. Jer kako inače komentirati činjenicu da se tokom perioda nakon rata nije uspjelo osposobiti nijedno skladište za naftu ili prijeko potrebni gas?
Stoga nekad u budućnosti nije pretjerano govoriti o svojevrsnoj energetskoj kataklizmi kada će nafta, gas i električna energija biti stavljeni pod znak pitanja, gdje će male i ranjive zemlje poput Bosne i Hercegovine opet biti najviše pod udarom. Može se samo zamisliti kako bi se dugoročni nestanak plina u kombinaciji sa nestankom električne energije odrazio na stanovništvo, posebno u velikim gradovima poput Sarajeva gdje opskrba čvrstim energentima poput uglja i ogrijevnog drveta traje mnogo duže nego u drugim bh.mjestima. Priča za sebe je kako bi se u tom scenariju za kratko vrijeme mogle nabaviti desetine hiljada peći na čvrsto gorivo jer je proteklih nekoliko dana potvrdilo da se zalihe grijalica mogu prodati za svega nekoliko sati. Ovo treba dodati da nema nikakvog plana za krize ove vrste i da sistem ne bi mogao odgovoriti na potrebe desetina hiljada ugroženih građana koji bi se doslovno smrzli u svojim stanovima ili kućama. O utjecaju na privredu koja velikim dijelom jedva fukcionira, može se samo pretpostavljati.
Sličan scenario svakako odigrao bi se i u ostatku Evrope čije vlade i pored zaliha gasa i drugih energenata, te promptnih reakcija, zasigurno ne bi mogle zaštiti milione širom starog kontinenta. Kao što nam iskustvo pokazuje, takve stvari sasvim su moguće u svega nekoliko dana. Pitanje je šta će, osim nas pojedinaca, bilo ko drugi poduzeti da i u ovom pogledu ne budemo stalne žrtve i uvijek blizu propasti?
