Organizatori su iskoristili Gutmanov boravak u BiH povodom Dana oslobođenja glavnog grada, 6. aprila, kada mu je Gradsko vijeće dodijelilo priznanje "Ključ Grada Sarajeva".
Večerašnje sjećanje na vlastite novinske izvještaje o dešavanjima u prvim mjesecima rata u BiH završio je riječima da je većina ljudi iz tadašnjeg vojnog i civilnog establišmenta s kojima je kontaktirao želeći da pita o očitim zločinima koji su već činjeni u određenim područjima sada na optuženici Haškog tribunala.
Gutman bi želio da svi koji su zaslužili da budu iza rešetaka jednoga dana tamo i budu.
Posjetiteljima tribine ilustrirao je spori ali na koncu ipak djelotvorni put dokazivanja istine o masovnim deportacijama ljudi iz Bosanske krajine u stočnim željezničkim vagonima, o tamošnjim logorima smrti, o sistematskom silovanju žena u istočnoj Bosni, o ubijanju nevinih žrtava, riječju, o užasu kakav uspavana javnost izvan BiH nije mogla ni pojmiti u početku.
Zahvaljujući njegovoj upornosti istina je, kao u svemu, našla svoj put, a on je, u stalnoj potrazi, u novinarskoj ulozi putovao nekad "s kraja na kraj istine" i izvan granica BiH da bi se susreo s izbjeglim ljudima koji su čudom preživjeli ili izbjegli užas, nastojeći da u finalnim tekstovima obezbijedi vjerne fotografije, zatim izjave ljudi za koje je vjerovao da stoje iza zločina, a što je razvoj događaja i potvrđivao, te na koncu podatke o stvarnom stanju stvari viđenom vlastitim očima ili doživljajem stradalnika.
Kombinacija tih elemenata, a fotosa često kao najuvjerljivijih dokaza kakve ni hiljade riječi ne bi mogle tako dočarati, učinila je da mu tekstovi dobijaju sve više mjesta u vlastitoj američkoj redakciji i da se interes javnosti sve više budi. Od fotosa koje je inače snimao njegov saputnik kolega video projekcijom je između ostalog pokazao posjetiteljima večerašnje tribine upečatljive prizore s jednog logorskog stratišta poniženih ljudi koji čekaju u redu za šišanje, tretiranih poput stoke.
Njegovi izvještaji ljeta 1992. godine o logorima u BiH doprinijeli su dolasku međunarodnih humanitarnih organizacija u Bosansku krajinu. Crveni krst je popisao zatočenike u logorima oko Prijedora i Banje Luke. Oni nisu više mogli nestajati bez traga. Transportovani su u zemlje koje su im ponudile utočište, a logori su narednih mjeseci zatvoreni. Tako je, obavljajući posao izvještača iz Bosne, Roy Gutman doprinio spašavanju hiljada života.
Od njegovih reportaža nastala je knjiga "Svjedok genocida", a on je za ratne izvještaje iz BiH 1993. godine dobio Pulitzerovu nagradu.
