Novi testovi za stare pobjede
Ovih dana svijet obilježava još jednu godišnjicu pobjede nad fašizmom. Ako bude kao i proteklih godina, a vjerovatno će biti, obilježiće se, u stvari, samo slom hitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu. Na brojnim prigodnim manifestacijama izostaće ono što taj praznik treba da izdigne na nivo metafore, na borbu protiv fašizma uopšte, a ne samo protiv jedne njegove epizode.
Svijet danas nije pritisnut fašističkom opasnošću kao prije sedam decenija, jer na sceni nema nijednog režima koji bi se po ustrojstvu i snazi mogao porediti sa onim hitlerovskim. No, neke nacionalističke politike, šovinistički pokreti i opskurni pojedinci čine da fašizam nikako ne prestaje sloviti kao jedna od najvećih opasnosti za čovječanstvo. Pogotovo zato što njegovim izazovima ne odolijevaju čak ni vođstva pojedinih naroda koji su od te pošasti i sami teško stradali.
Jevreji su odavno postali sinonim najveće kolektivne žrtve u istoriji. Razmjere holokausta i bestijalnosti s kojom su Hitler i njegovi trabanti tokom Drugog svjetskog rata serijski likvidirali Jevreje, ne mogu se ni s čim sličnim porediti. To mogu poricati samo oni za koje se može pretpostaviti da bi, kad bi mogli, nastavili tamo gdje su nacisti svojedobno zaustavljeni.
Tim prije začuđuje da jevrejska država, Izrael, u svom višedecenijskom obračunu sa Palestincima prema svom protivniku primjenjuje mnoge fašističke metode i mjere. Daleko je to, naravno, od mašinerije smrti koja je svojedobno sistematski pokrenuta u svrhu opšteg istrebljenja Davidovih sinova, ali sjećanje na milionske žrtve upravo bi njihove potomke, pa i njihovu državu, trebalo da čini posebno osjetljivim na sve što smrdi po fašizmu: od nacionalizma, preko vjersko-rasnog šovinizma, do organizovanog terora nad neistomišljenicima ili protivnicima, čak i prema neprijateljima. Jer i za neprijateljstvo postoje „džentlmenske“ granice utvrđene brojnim međunarodnim konvencijama koje propisuju na koji način se ljudi, i kad se tuku, mogu i moraju razlikovati od zvijeri.
Dnevno-političke svrhe i različiti nacionalni i državni interesi danas su česta prepreka da se određeni postupci nazivaju pravim imenom. Pa tako ni fašizam nije fašizam ako neko moćan ne dozvoljava da se on tako naziva. Zalud argumenti ako nema volje, pogotovo ako nedostaje spremnosti za otvoreno suočavanje sa sopstvenim postupcima.
Toj vrsti moralnog sunovrata posljednjih godina ne može da se odupre ni dio srpskog naroda, takođe jednog od onih kojim je fašizam nanio najviše boli. Mrtvi se u grobovima ne mogu okretati, ali da mogu – srpske žrtve četnika, ljotićevaca i nedićevaca, Hitlerovih domaćih saradnika, doživjele bi novu svirepu smrt pred saznanjem da su njihovi krvnici danas rehabilitovani. Štaviše, da su, kao u Republici Srpskoj, odlukom najviših entitetskih organa povučeni čak i zvanični znakovi jednakosti između četnika i partizana, dakle između fašista i antifašista.
Kakav onda smisao, osim potpune farse, može imati činjenica da je upravo u toj Republici Srpskoj praznik pobjede nad fašizmom ove godine čak proglašen - neradnim danom! Svečani referat valjda će podnijeti Dragan Davidović, direktor entitetske televizije; i to će ga, da odioznost bude što veća, otpjevati a ne pročitati. Uostalom, javno je ovih dana obećao da će zloglasnu četničku himnu (Sprem'te se, spremt'e četnici...) koju je pjevao kao Karadžićev ministar pjevati i kao Dodikov direktor. Eto mu prilike, da bolja ne može biti. Nije teško zamisliti ni tekst horske pratnje, u stilu: „Klali smo i opet ćemo klati...“. A zna se i koga – Bošnjake i Hrvate, naravno i srpske istinske antifašiste.
S takvim, dakle, „antifašizmom“ danas dočekujemo Dan pobjede. I ne samo mi u Bosni i Hercegovini, s obzirom da već nedjeljama Ured visokog predstavnika ne reaguje na javne zahtjeve da sankcioniše pomenuto davidovićevsko veličanje četništva, Ured koji u našoj zemlji simobilizira i utjelovljuje takozvanu „međunarodnu zajednicu“, onu naprednu, civilizovanu, onu koja je Dan pobjede nad fašizmom odnedavno počela da obilježava i kao Dan Evrope.
U malim računima dnevnih politika, veledržavnih, regionalnih i koalicionih interesa sve je na prodaju i sve je za pogodbu. Zato i antifašizam često zvoni kao izanđala šerpa, umjesto kao gromoglasno upozorenje da moramo biti svjesni da se ono što je nekad bilo, korak po korak, može opet vratiti. Tako je, uostalom, i Hitler zahuktavao svoju mašineriju zla od koje je svijet neoprezno okretao glavu sve dok ga sva silina fašizma nije po njoj udarila.
Jelena Đoković kao Ristana iz "Srećnih ljudi": Komična montaža dijeli se mrežama
