New York Times o genocidu u Srebrenici: Zakon nije dovoljan kako bi zaustavili ratne zločine

Petak označava 30. godišnjicu najsmrtonosnijeg masakra u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, kada su snage bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića zauzele područje koje je trebalo biti zaštićeno od strane Ujedinjenih nacija. Ubrzo nakon toga, pristupile su pogubljenju više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, piše New York Times.

Razmjeri i drskost tog pokolja šokirali su svijet i potaknuli međunarodne optužnice, čineći to jednim od rijetkih slučajeva kada je genocid procesuiran nakon Holokausta. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao je optužnice i uhapsio 161 osobu. Oko 90 ih je osuđeno, uključujući Mladića i Radovana Karadžića, političkog lidera bosanskih Srba, obojicu za zločine koji uključuju genocid u Srebrenici.

Ove su presude igrale važnu ulogu u kažnjavanju i marginalizaciji ovih lidera, individualizaciji krivice umjesto široke kolektivne osude, reafirmaciji vladavine prava i odavanju počasti žrtvama.

Ali Srebrenica istovremeno pokazuje i ograničenja prava, posebno kada društva ne uspiju adekvatno priznati takve zločine i eliminisati mržnju koja je do njih dovela. To je lekcija i za druga potencijalna procesuiranja u novijim i tekućim sukobima – od Gaze do istočnog dijela Demokratske Republike Kongo.

Danas je negiranje genocida u Srebrenici sramotna politika Republike Srpske, većinski srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini u kojem su se ubistva dogodila. Neki javno veličaju osuđene ratne zločince. Nedavni nastavni plan i program historije za osnovne škole prikazuje Mladića i Karadžića kao heroje, bez spominjanja njihovih presuda. U susjednoj Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić također odbacuje termin "genocid", uprkos presudama međunarodnog tribunala i paralelnoj odluci Međunarodnog suda pravde.

Najmoćniji glasovi istine dolaze od Majki Srebrenice. Te žene, od kojih su mnoge izgubile cijele porodice u masakru, decenijama zahtijevaju potpunu istinu o onome što se dogodilo. Još uvijek čekaju da njihovo društvo — i njihovi susjedi — priznaju šta je učinjeno njihovim najmilijima. Suočavaju se s uznemiravanjem i prijetnjama. Neke još uvijek čekaju da sahrane svoje mrtve.

Primjer Ruande

Ruanda predstavlja još jedan posebno opasan primjer neuspjeha u priznavanju zločina. Međunarodni krivični sud za Ruandu, poput svog jugoslavenskog pandana, postigao je veliki uspjeh. Procesuirao je počinioce genocida nad Tutsijima iz 1994. godine, koji su izvršili ekstremistički Hutui, osudivši više od 60 osoba, uključujući bivšeg premijera Jeana Kambandu i pukovnika Théonestea Bagosoru, koji je bio glavni arhitekta genocida.

Ali tribunal nije uspio procesuirati članove Ruandskog patriotskog fronta, pobunjeničke grupe koja je zaustavila genocid i preuzela vlast, za vlastite zločine. Pod komandom Paula Kagamea, koji je kasnije postao dugogodišnji predsjednik Ruande, Front je – prema nekim procjenama – tokom zaustavljanja genocida i nakon toga pogubio oko 30.000 ljudi.

Kagame je odbio svaki pokušaj međunarodnog tribunala da procesuira njegove snage zbog ovog masakra, čak i zaprijetivši obustavom saradnje u suđenjima za genocid ako bi se to pokušalo. U Ruandi, rasprava o tim zločinima — a zapravo bilo kakva javna kritika autoritarnog režima Kagamea — može dovesti do zatvora.

Ojačan ovakvom nekažnjivošću, Kagame vlada policijskom državom kod kuće i povremeno invazijama upada u susjedni istočni dio Demokratske Republike Kongo kako bi eksploatisao njena bogata rudna nalazišta. Međunarodni krivični sud je otvorio istragu o najnovijem krugu zločina u Kongu, ali do sada nije podignuo nijednu optužnicu protiv ruandskih zvaničnika.

U Gazi, izraelske snage se optužuju za sistematske ratne zločine i suočavaju se s optužbama za genocid. Međunarodni sud pravde je naložio privremene mjere za sprečavanje genocida, dok je Međunarodni krivični sud optužio premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta za namjerno izgladnjivanje i uskraćivanje osnovnih potreba palestinskim civilima.

Ipak, izraelska vlada je reagovala s prezirom, ignorišući naredbe MKS-a i apsurdno optužujući Međunarodni krivični sud za "antisemitizam". Predsjednik Trump je dodatno podržao ovo bezakonje, namećući sramne sankcije tužiocu MKS-a koji je podigao optužnice protiv izraelskih zvaničnika, kao i protiv nekoliko sudija. Time se ne samo učvršćuje nekažnjivost za masovne zločine, već se i potkopava mogućnost za trajan mir između Izraela i Palestine.

Neki od ranijih primjera međunarodne pravde, poput Nirnberškog i Tokijskog tribunala koji su se bavili njemačkim i japanskim zločinima tokom Drugog svjetskog rata, ilustriraju složenost procesuiranja ratnih zločina. Oba su suđenja bila opterećena selektivnošću — zločini pobjedničkih savezničkih snaga su ignorisani, denacifikacija je bila ograničena zbog Hladnog rata, a uloga cara Hirohita u ratu namjerno zanemarena — ali su ipak postavila važan presedan odgovornosti.

Ipak, Njemačka i Japan su reagovali vrlo različito. Njemačka je na kraju priznala svoju ulogu u Holokaustu. Memorijal za šest miliona jevrejskih žrtava zauzima centralno mjesto u Berlinu. Svake godine nacija obilježava Dan sjećanja na Holokaust. Nasuprot tome, Japan je svoje zločine uglavnom gurnuo pod tepih. Vodeći političari povremeno posjećuju hram Yasukuni, koji odaje počast japanskim ratnim žrtvama, uključujući i najodgovornije ratne zločince. Japansko priznanje seksualnog ropstva koje su njihove trupe nametnule ženama širom Azije — eufemistički nazvanim "žene za utjehu" — bilo je nevoljko i nepotpuno.

Ova različita reakcija možda je oblikovala i različite uloge koje danas imaju njemačka i japanska vlada na međunarodnoj sceni. Njemačka je postala vodeći glas ljudskih prava u Evropi i svijetu. Japan, s druge strane, ostaje rezervisan, naročito kada je riječ o suočavanju s represivnim regionalnim susjedima poput Kine, Kambodže i Mjanmara.

Dok se svijet okuplja kako bi odao počast žrtvama Srebrenice, ono što i dalje nedostaje jeste iskreno priznanje da je počinjen genocid. Iako su Srbija i Republika Srpska tokom godina izdavale izvinjenja, nijedna nije prihvatila presudu tribunala — i obje nastavljaju veličati ratne zločince i negirati genocid, čak i 30 godina kasnije. Srebrenica je trebala biti model postgenocidne odgovornosti. Umjesto toga, ona stoji kao studija slučaja kako pravna istina, bez službenog i društvenog priznanja, može učvrstiti isključivi nacionalizam.

Uz potragu za pravdom, države i međunarodne organizacije moraju vršiti pritisak na političke lidere da priznaju zlodjela svojih vlada. Moraju se zalagati za sistemsku istinu kroz obrazovanje i memorijalizaciju, uključujući javna izvinjenja, reformu školskih kurikuluma, uklanjanje spomenika ratnim zločincima i podršku smislenom sjećanju. Ovi politički koraci su neophodni kako bi se spriječilo da počinioci prepravljaju historiju, tako da pravda može pustiti korijenje i otvoriti put ka društvima koja poštuju ljudska prava, zaključuje se u kolumni New York Timesa.