|

Nepravednosti Zakona o PIO-u: Šta je s uplatama osiguranika koji nemaju dovoljno uplaćenog staža?

Nepravednosti Zakona o PIO-u: Šta je s uplatama osiguranika koji nemaju dovoljno uplaćenog staža?
56
Piše: R. D.
14.3.2017. u 10:13
141
komentara
56

dijeljenja
Nepravednosti Zakona o PIO-u: Šta je s uplatama osiguranika koji nemaju dovoljno uplaćenog staža? Foto: Edin Hadžihasić/Klix.ba
Naše zakonodavstvo o obaveznom penzijskom osiguranju krije niz nelogičnosti za koje se lako može ustvrditi da su i nepravednosti. Prije svega ta kvalifikacija može se staviti na prava onih prijavljenih radnika, koji u svom ukupnom radnom stažu ne skupe dovoljan broj godina. Po starom i još uvijek aktuelnom zakonu za penzionisanje trebate imati 20 godina uplaćenog staža, po novom je granica 15, ali ostaje veliko pitanje šta je sa sredstvima ljudi ispod te granice.
Ako bismo računali uplate doprinosa za penzijsko osiguranje na minimalnu osnovicu dobit ćemo iznos od 141,68 KM mjesečno, što za hipotetičkih deset godina staža prelazi uplaćeni iznos od 17.000 KM. Naravno, iznosi samo rastu ako predvidimo duži vremenski period i uplate na veće iznose od minimalne plate. Ako uplaćeni staž osiguranika ne pređe po starom zakonu 20, a po novom koji je još u proceduri 15 godina, od tog novca čovjek jednostavno nema ništa.
Ipak, mišljenje iz Federalnog zavoda za PIO/MIO nije takvo.

Doprinosi za penzijsko osiguranje nisu štednja



"U našoj javnosti se kad je u pitanju finansiranje penzijskog sistema odnosno penzija, miješaju pojmovi. Naš penzijski sistem funkcionira na principu međugeneracijske solidarnosti, a to znači da zaposlenici kojima se od bruto plate odbija za PIO, ta sredstva ne štede za svoju penziju već se isplaćuje onima koji su ranije svojim doprinosima isplaćivali penzije prethodnim generacijama. Penzijsko invalidsko osiguranje nije štednja, nego neka vrsta poreza za isplatu penzija. Sukladno tome država zakonom propisuje kriterije za dobijanje prava na penzije i način izračuna visine penzije, time i minimalan broj godina za ostvarivanje staža na ostvarivanje prava na penziju koji je po trenutnom važećem zakonu 20 godina, a po novom zakonu 15 godina staža osiguranja", kazali su nam iz Federalnog zavoda PIO/MIO.

To su sredstva solidarnosti kažu iz PIO-a.

"Prema tome, sredstva koja se kao doprinosi za PIO obustave onima koji ne dostignu tu granicu, nisu njihova sredstva već su sredstva solidarnosti, naime postoji u svakoj generaciji hiljade ljudi koji penziju koriste po 30 pa čak i 50 godina, koji od Fonda prime i više nego su uplaćivali kad su bili osiguranici. Naravno imate i situacije da osoba radi 40 godina i uplaćuje ali ne uživa mnogo u svojoj ostvarenoj penziji. Slična, a često i identična je situacija u drugim EU zemljama, posebno u zemljama okruženja", za Klix.ba saopštili su nadležni iz FZ MIO/PIO.

Šta je sa solidarnošću prema onima koji su desetak godina bili solidarni za druge dok su uplaćivali doprinose, a bez dovoljno godina uplaćenog staža kasnije nemaju baš ništa, ne kažu u Federalnom zavodu. Stavove FZ MIO/PIO ne dijele drugi zainteresirani za ovu problematiku.

Amandmani odbijeni



"Poznata su iskustva naših ljudi koji su radili u inostranstvu i koji dobivaju srazmjernu penziju na osnovu onog što je uplaćivano na bazi njihovih plata. Kod nas novac ljudi koji ne napune dovoljan broj godina u smislu njihovih prava jednostavno propadne", ističe Aner Žuljević, zastupnik SDP-a u Domu naroda Federalnog parlamenta.

Žuljević je predlagao amandmane na novi Zakon o PIO-u, ali je federalna vlada amandmane odbila.

Da se time ozbiljno krše prava građana govori Marin Bago iz Udruženja Futura, koje se bavi zaštitom prava potrošača.

Ovo je pljačka



"Naš penzijski sistem zasniva se na međugeneracijskoj solidarnosti, a te solidarnosti nema ako osiguranik ne pređe određenu granicu godina staža i tu leži ta nepravednost. Čovjek je neko vrijeme uredno punio sistem doprinosima i pridonosio međugeneracijskoj solidarnosti, a kad se on našao na drugoj strani sistema, niko prema njemu nema ni simboličnu obavezu po ovom sistemu", kaže Bago, koji napominje da su tako prekršeni brojna prava od potrošačkih, do onih ljudskih i moralnih.

"Neophodno je promijeniti zakonske odredbe i eliminirati ovu doslovno rečeno pljačku", kaže Bago.

O ovoj problematici već je govorio ekonomski ekspert Admir Čavalić, koji u samom modelu međugeneracijske solidarnosti kod nas vidi niz nedorečenosti.

Pojam međugeneracijske solidarnosti je suštinski kontradiktoran



"Pojam međugeneracijske solidarnosti je suštinski kontradiktoran jer solidarnost počiva na dobrovoljnosti, a ne obaveznom osiguranju. Ovaj model, naročito u kontekstu naše zemlje, nije, niti može biti pravedan, uzimajući u obzir relevantne teorije pravednosti. Brojni su razlozi ovome, od toga da sistem diskriminira sve radili sa nižim doprinosima od zakonski definisanih iznosa, preko činjenice da zakonodavac često nameće povlastice za određene kategorije zaposlenih pa sve do toga da penzioner zbog izostanka investiranja, nije adekvatno zaštićen od budućeg pada vrijednosti novca. Na kraju, tu je svakako i bosanska tragedija radnika kojima nisu uplaćeni doprinosi odnosno onih koji ne ispunjavaju, proizvoljne uslove za ostvarivanje prava na korištenje, vlastitim radom zarađene penzije", govori Čavalić.

Čavalić sugerira da je naš problem još izraženiji zbog nestabilnosti penzijskog sistema.

"Nažalost, sva ova pitanja padaju u sjenu aktuelne nestabilnosti PIO odnosno ceteris paribus, dugoročne tendencije kolapsa čitavog sistema. Također, sve nabrojano predstavlja tabu temu među političkim elitama jer korisnici PIO imaju izuzetno biračku moć, što uslovljava da se suštinska pitanja zanemaruju, a da se politički fokus stavlja na trenutno redovnu isplatu penzija i eventualno, trenutno neosnovano povećavanje istih. To svakako najviše štete pravi samim penzionerima, koju su pristankom na osnovni bod od 13.6, u novom Zakonu o penziono invalidskom osiguranju pokazali da ipak anticipiraju problem dugoročne nestabilnosti PIO", zaključuje Čavalić.

Bit će sve više obespravljenih



Čavalić dalje polemizira ovu problematiku i gleda razvoj na kraći i srednji rok.

"Uzimajući u obzir da Bosna i Hercegovina ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi, izuzetno visok procenat radno neaktivnog stanovništva, razvijenu sivu ekonomiju i armiju obespravljenih radnika, zaista je krajnje vrijeme da postavimo pitanje kakva je sudbina svih onih kojima nedostaje nekoliko godina za ostvarivanje prava na penziju. Da li se ti pojedinci trebaju odreći na desetine hiljada KM doprinosa i da li uopšte postoji razvijena svijest o tome da su tokom rada doprinijeli akumulaciji određenih sredstava. Bojim se da ćemo u budućnosti imati sve više ovakvih slučajeva, što će svakako dodatno ugroziti socijalni mir u državi", zabrinut je naš sagovornik.

Trostubni penzioni sistem dugoročno rješenje problema



Postoji naravno u perspektivi i način kako pravazići ovu problematiku.

"Sve nelogičnosti postojećeg sistema uslovljava racio zavisnosti tj. odnos broja aktivnih osiguranika koji uplaćuju doprinose i broja penzionera. Povećanjem broja aktivnih osiguranika, sistem međugeneracijske solidarnosti bi mogao odgovoriti i prevazići date nelogičnosti. Ne smijemo zanemariti činjenicu da globalno gledajući, penzioni fondovi predstavljaju najveće pojedinačne investitore. Osiguravanjem povrata na investicije, značajno se relaksira čitava situacija i unaprijeđuje pravo penzionera. U okviru postojećih i planiranih zakonskih rješenja postoje neke beneficije. Tako domaći penzioni sistem nastoji zaštiti osiguranike ne samo od nastanka rizika starosti, već i invalidnosti i fizičke onesposobljenosti, te članovima njihovih porodica obezbjediti prava za slučaj smrti osiguranika. Također, nova zakonska rješenja u FBiH navode da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja", govori Čavalić, ali u budućim reformama vidi potencijalno dugoročno rješenje problema.

Teoretski moguće i tužbe za povrede prava



"Dugoročno rješenje podrazumijeva razvoj trostubnog penzionog sistema, koji će pored stabilnog državnog, osigurati konkurenciju privatnih penzionih fondova. To će ultimativno voditi ka većoj slobodi izbora korisnika penzionih fondova i mogućnosti pravovremenog raspolaganja svojim sredstvima. Dok se to ne dogodi, građani mogu ulagati u programe životne štednje kod osiguravajućih kuća u vidu životnog osiguranja", rezimira Čavalić.

Kontaktirali smo i niz pravnika koji su nam kazali da sigurno niko nikada nije podnio tužbu za zaštitu svojih prava po ovom osnovu, ali da ta priča nije bez osnova.

"Nema logike da vi uplaćujte sredstva konkretno za jednu definiranu svrhu, da ste obavezni da to radite, a da vas zakonski okvir onda osudi da u slučaju ne ispunjavanja nekih uslova nemate pravo doslovno ni jednu jedinu marku od toga. Uvijek treba postaviti pitanje šta bi čovjek mogao uraditi sa tim novcima, da ih nije uplaćivao u Fond, da ih je stavio u banku na štednju, mogao ih je kapitalizirati, ovako ih doslovno gubi. Niko neće reći da naše institucije kreše zakon, već samo da pomenuti zakon nije pravedan, odnosno da krši neka osnovna prava", kazali su nam.

Bilo kako, nedorečenosti zakona, eventualne nepravednosti, trebale bi biti stvar tekućih procedura u kojima se aktuelna rješenja ispravljaju, nadograđuju i čine bližim ljudima.
Prijavi grešku


Komentari (141)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...