Nenad Veličković: Avzilanti

Član 3. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja glasi ,,Zabranjeno je životinju bez opravdanog razloga ubiti, nanositi joj bol, patnju i štetu, zlostavljati je i namjemo izlagati stresu i strahu". Bolje je rješenje: Zabranjeno je životinje ubijati, nanositi im bol, patnju i ozljede te ih namjerno izlagati strahu, protivno odredbama ovog Zakona.

Prema istom zakonu, usmrćivanje je postupak koji se obavlja sredstvima i metodama odobrenim u tu svrhu i na propisani način tako da se životinjama prouzroči najmanja moguća bol, patnja i strah;

Mozgu koji pripada glasačkom tijelu Socijal-demokratske partije nije baš najjasnije šta je u ovoj želji da se problemi jednih rješavaju ubijanjem drugih socijalno a šta demokratsko. Kao što nije jasno kakve veze ima ubijanje pasa s njihovom zaštitom i dobrobiti, kako se zakon zove.

Prijedlog je fino obrazložen, ali je suština ova: psi u azilima teško žive, izvan azila su opasnost za ljude, uslovi u azilima se neće popraviti jer za to novca nema i neće ga biti, a građani time što ne udomljuju lutalice praktično pokazuju da im do njih nije ni stalo. Pa je tako prijedlog SDP-a izraz volje bezvoljnih građana.

Čudi samo da se niko od ekonomskih eksperata u ovoj socijalnoj partiji nije dosjetio da nepoželjne pse kolje kao drugu jestivu stoku, a meso izvozi npr. u PRC, gdje je na mnogim trpezama poslastica. Od prodaje bi se njenim kadrovima u raznim ministarstvima mogao povećati još malo paušal, stimulacija, regres ili neka druga vrsta naknade za rješavanje problema poput zbrinjavanja napuštenih pasa i pasa lutalica. Ili bi se barem od tih ubijenih pasa mogao nekakav sapun napraviti, besplatan, za toalete u parlamentu, da se ruke nakon dizanja mogu fino oprati.

Međutim, novca će biti sve manje; ko može tvrditi da nakon eutanazije pasa neće doći na red i ljudski azilanti. (Poput onih iz Bogovađe koje su mještani Ušća mršnuli sa svog praga.) Hodaju na dvije noge, ali u svemu drugome su bliži psima nego ljudima. Ne govore naš jezik, spavaju na otvorenom, jedu što im se baci, i kad-tad, kao psi, postaće prijetnja i izgovor za histeriju. Ujedaće iz mraka, nećemo noću smjeti da izlazimo, napadaće našu djecu, krasti, otimati, smrdiće, i množiće se, ako ih ne sterilišemo.

Čini se savršeno normalnim i prirodnim primijetiti da nije uredu trošiti novac na pse sve dok ima ljudi kojima treba pomoći. Čini se opravdanim postaviti pitanje zašto bi prava životinja (ili azilanata) bila na dnevnom redu, kad još ni ljudska nisu apsolvirana. Koliko je ljudi ostalo bez porodica, koliko bez groba, koliko bez doma, koliko bez posla, koliko bez nade, koliko bez budućnosti a mi sad tu treba da rasipamo vrijeme i energiju i novac na brigu o psima, čuje se glas zdravog razuma.

Samo je nevolja s tim razumom da ne razlikuje humano rješenje od konačnog.