Nekada posao i zarada, danas uglavnom turistička atrakcija

Poslije Drugog svjetskog rata u Bosanskoj Otoci, kako kaže Ale, bilo je više od 20 mlinova. To su bili tzv. ujamni mlinovi. Usluga mljevenja se nije plaćala novcem nego žitom. Mlinari su od, recimo, 100 kg samljevenog žita sebi ostavljali 10 kg, i to ne svaki put. Kako se kaže u narodu, bilo je ružno naplatiti nekom svom, pa odatle i ona bosanska poslovica “Eto kuma, platit će dva ujma. Eno kuma, proći ću bez ujma”.

"Dolaze i turisti, Nijemci, snimaju me, otišao sam preko svijeta. Dadnem im brašna, na poklon. Da osjete kako je ukusno brašno koje nije spaljeno i koje se nije pretralo tokom mljevenja“, dodaje i smješka se Ale.

Nekoliko kilometara od Bosanske Otoke, u mjestu Ljusina, nalazimo Hamdiju Kedića, još jednog mlinara, čuvara potočne vodenice, za koju se pretpostavlja da je stara oko 100 godina, a koju je prošle godine zajedno s nekoliko prijatelja osposobio i uredio.

Ono što njegovu vodenicu bitno razlikuje od Aline jeste pokretačka snaga, potočna voda na čiji kapacitet utječe niz faktora, pa čak i komšije koje potok prije njega koriste za druge svrhe i tako umanjuju vodostaj. Zbog toga proizvodi brašno samo kada je u mogućnosti.

"Posljednji put kada je bilo vode, za 45 kg trebala su mi nepuna četiri sata. Skoro sam i za 15 sati samljeo 70 kg pšenice i 40 kg kukuruza. Kad je manja količina vode, melje recimo 10 kg kuruza za 10 sati. Mlin jeste skučen, ali ima svoje dobre osobine. Melje ukusno brašno".

Ističe Hamdija da je ukus hljeba, pure i maslenice mnogo drugačiji kada se brašno proizvodi na ovaj način, a ne na struju. Dokaz za to su mu brojni Krupljani, Bišćani, Cazinjani, Novljani, ljudi koji su prvi put došli nekad davno i od tada redovno dolaze, ne kao mušterije, nego kao prijatelji kojima čini uslugu. Kaže da nema smisla truditi se za zaradu. Kada bi bio najveći mogući vodostaj, prema njegovoj računici, morao bi raditi 24 sata da zaradi 15 KM. Dodaje da se za održavanje mlina, kupovinu potrošnog materijala, kao što su recimo ležajevi i kugle, mora izdvajati mnogo više od toga.

Većina mlinova pretvorena u ugostiteljske objekte

Konstatacija s početka priče da danas od vodenica nema koristi skoro niko, u ovom slučaju ne vrijedi. U većini mlinova u kojima se nekad mljelo žito, sada se "melju" gurmanski specijaliteti poput ribljeg i srnećeg paprikaša, unskih riba, jela s roštilja...

Pretvoreni su u ugostiteljske objekte. Neki su u privatnom vlasništvu, a za neke se plaća zakupnina. Novac za te zakupnine se uplaćuje preko USK i dijeli na tri dijela, Kantonu 45 posto, Agenciji za vodno područje rijeke Save 40 posto i Fondu za zaštitu okoliša 15 posto. Taj odnos privatno-državno je posljedica rada Komisije, koja je '50-ih godina u Bosanskoj Krupi radila na uspostavi popisnog katastra, napravila određene propuste i omogućila da pojedinci dobiju vlasništvo nad objektima koji se nalaze na rijeci Uni. Inače, uslovi i načini zakupa vodenica na vodotocima prve kategorije propisani su Pravilnikom o načinu i uslovima ograničenog prava korištenja javnog vodnog dobra.

"Po pitanju nadležnosti Agencije za vodno područje rijeke Save, ne postoji evidentirano izdavanje nekog od vodnih akata za te objekte otkako je na snazi novi Zakon o vodama u FBiH (1.1.2007. godine)“, ističe Dilista Hrkaš, viši stručni saradnik za odnose s javnošću u pomenutoj Agenciji i navodi da je kontrola nad tim objektima u nadležnosti Federalne uprave za inspekcijske poslove.

Kontrola podrazumijeva praćenje ispunjenja obaveza koje preuzimaju osobe prilikom zakupnine vodenica. Jedna od zanimljivijih jeste da na njoj zadrže ili naprave točak, što je ustvari njeno glavno obilježje, a sve s ciljem očuvanja estetske vrijednosti i tradicije.

Pokušavali smo i od nadležnih za kontrolu dobiti odgovor, kako bismo konkretizirali i tu stranu priče, ali nismo uspjeli. Iz Sektora za odnose s javnošću ne odgovoraju ni na pozive ni na poslani mail.

Bez obzira na sve, "ljepotani" i "ljepotice" su danas prava turistička atrakcija

Jedan od naših sagovornika Hamdija Kedić svoj mlin odmilja zove "Ljepotan", a ako ga neki posmatraju kao vodenicu, dakle kao ženski rod, onda je "Ljepotica". Kaže da mu na koncu zapravo nije ni bitno kako se zove, već da se očuva, da dugo služi i simbolizira nekadašnji rad, trud, zalaganje ljudi kako bi prehranili svoju porodicu. Da budu atrakcija za sve goste, posjetioce i turiste. I njegov na seoskom potoku, ali i svi drugi na rijeci Uni.

I zaista je to tako, kraj nekih se za lijepog vremena turisti slikaju, iz nekih ponesu zdravo brašno, u nekima ručaju i druže se. Zadovoljni budu i jedni i drugi i treći, ugostitelji, turisti i mlinari. Još da je ovih drugih i trećih malo više, bilo bi bolje, ali šta da se radi. Vrijeme i razvoj industrije se ne mogu zaustaviti. Čovjek se prilagođava načinu i stilu života u vremenu u kojem živi, vrlo često ne osvrćući se na prošlost i stvari koje su izgubile cijenu.

Jedno je sigurno, vodenice u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci su najljepši unski ukras. Čuvari tradicije, autentičnosti, simboli prošlog vremena, objekti interesovanja velikih stranih i domaćih književnika, fotografa, slikara, motivi na razglednicama koje su obišle cijeli svijet. Rekli bi mnogi da je to danas sasvim dovoljno. Šta kažete vi?