"Punk je bio smeće. Svi ti drugi bendovi, svi osim 'Sex Pistolsa' i 'Clasha', bili su očajni. To se nije moglo slušati. Ali, važno je da klinci znaju o tome svemu. Jer to je bilo zadnji put da je postojao supkulturni pokret koji je govorio stvari koje treba reći" – rekao je u Motovunu, na tamošnjem filmskom festivalu, kultni britanski dokumentarist Julien Temple, čovjek koji je snimio neke od najvažnijih filmova o popularnoj kulturi. Londoner i insider s dna kace, koji je živio uporedo s najvećim likovima punk i underground-scene, iako u 57. godini života, još uvijek živo misli i djeluje. "Svaka generacija i svako vrijeme traži svoju pobunu, i red je da se pobrine za nju."
Zauvijek punk
Povijest punka u Sarajevu još uvijek nije ispisana, niti će, kako stvari stoje, ikada biti tretirana kao kulturološko nasljeđe, ali da je bilo – bilo je, i to su stvari na koje čovjek danas, tridesetak godina poslije, može biti ponosan. Nakon što je naše tinejdžerske glave tresnuo riff "Anarchy in the UK", autentičan i očajnički krik britanske niže srednje klase, koji je odlučio pljunuti u lice klasnom i konzervativnom društvu: paradoksalno, glavni simboli tog društva su bile dvije dame, kraljica Elizabeta II i premijerka Margaret Thatcher, ali snagu i autentičnost te pobune ne bi mogle osporiti ni najžešće feminističke studije. Punk je, jednostavno, bio najznačajniji socijalni pokret unutar popularne muzike, iako se ne može reći da nije bio inspiriran umjetničkim buntovnicima iz drugih žanrova. Veličina punka je bila u tome što ga je mogao svirati svako ko ima bilo šta reći, i što ga je moguće povezati i sa Oscarom Wildeom, Jeanom Genetom, Jean Vigom, Montyjem Pythonom, Geneom Vincentom i Chuckom Berryjem. Što se životne filozofije tiče, stvar je "zakucana": jednom punker, uvijek punker. Što misliš na raznolikiji način, veći si punker. Tako se barem smatralo.
S ove vremenske distance valja reći da Sarajevo baš i nije voljelo alternativu, možda i stoga što je komunistička vlast u ideološkom smislu bila najrigidnija u BiH.
Mainstream koji je stvaran preko megakoncerata "Bijelog dugmeta", teatarskih produkcija okićenih slikama Mersada Berbera, pa i modeliranje Kusturice kao glavog umjetničkog brenda, uvijek je po strani ostavljao bendove poput "Kongresa" (ranije, svakako, "Indexa" koji su sami platili odlazak na šlager-ceremonije), književnost Darija Džamonje, intelektualne akcije oko časopisa "Odjek". Takvi smo. Volimo "hadžije" i "pobjednike", a skloni smo marginaliziranju onog najboljeg među nama, autentičnog dara, dara dijeljenja života i umjetnosti.
Film i paraklasa
Da bi se bilo do kraja objektivno, valja podsjetiti i da je jedna od oaza konstantne alernative bio je Sarajevski filmski, odnosno kinoklub, u kojem je nekolicina sjajnih, danas uglavnom manje poznatih autora (Matić, Lavanić, Filipović, Stojanović), pomalo sklonjena od nekadašnje visoke nomenklature, u miru radila projekte koji nisu direktno veličali samoupravljanje.
Istina, to je bilo nepovratno davno: jedan od najvećih ličnih problema s današnjom bosanskohercegovačkom kinematografijom je što je vrlo malo ili nikako subverzivna. Filmski radnici se uglavnom slikaju s ministrima i koriste državne subvencije, poreski obveznici plaćaju skupe puteve i još skuplje zabave, pa je stvorena svojevrsna izolirana zajednica, paraklasa, koja vrlo dobro živi od promicanja kinematografije, ali od koje, u intelektualnom smislu, nemamo mnogo.
Jer, najveći broj filmova koji se prave izvoze i tematiziraju neku, uslovno kazano, filozofiju duše, dok teme poput korupcije, klijentelizma, diktata vjerskih zajednica, devijantnog seksualnog ponašanja, ili kako bi se civilni sektor trebao ponašati – ostaju uglavnom neobrađene. Danas se nemoguće sjetiti kad je neki naš film izazvao ozbiljnu društvenu polemiku ili bio zabranjen: posljednji takav slučaj desio se još početkom sedamdesetih s "Ulogom moje porodice u svjetskoj revoluciji" i Batom Čengićem. Danas ispada da su svi sretni, pa ne bi trebalo kvariti idilu: publika je, uglavnom, navijačka pa ide u kino kad je "Festival" ili kad vidi da je stigla kakva međunarodna nagrada, a autori se ne zamjeraju, jer najveći dio kolača od kulture odlazi upravo filmu. Ako se ikada raspetlja nešto oko Fondacije za kinematografiju, ispast će da je veliki broj novaca potrošen na nebitne projekte i ljude, a manji za ono što je zaista bilo potrebno. Ali, ne treba sad u vrijeme "Festivala" kvariti veselje.
Skandal zbog skandala
Istina da ne treba raditi bilo šta što služi isključivo zabranama i skandaliziranju svjedoči jedan film iz komšiluka, prikazan na ovogodišnjem Cannesu i Motovunu.
Riječ je o hard-core horroru za koji je, bez pretjerivanja, sve što ste dosad vidjeli na filmu – Ježeva kućica. Metafora o politici kao pornografiji vodi pornoglumca u penziji (Srđan Todorović) u naručje bolesnog reditelja (Sergej Trifunović) koji želi snimiti najbolesniji i najbrutalniji film koji je publika vidjela.
Tih sat i četrdeset i četiri minute čiste grozote, krvi, pornografije, odsijecanja glava i sado-mazo eksperimenata je primjer kako svaka pobuna nije prava, i kako se bolesne frustracije sjajno mogu iskoristiti u svrhe samoreklamiranja i PR-a. Ipak, jedna linija ovoga filma je tačna. Kod ovdašnjih naroda, poglavito kod Srba, reklo bi se, politika jeste agonalna i podsjeća na pornografiju, a mentalitet podaništva i doušništva stalno prenosi generacijske frustracije s koljena na koljeno, čineći svaku novu generaciju još podložnijom za vladanje njome, još konzervativnijom i rigidnijom. Pogledajte samo forume, i odmah će biti jasno o čemu govorim.
Zato je su, naime, bitni i punk i subverzija, i u krajnjem pobuna. Istina, tu su, poglavito u muzici neki primjeri koji vraćaju nadu u neku vrstu subverzije: grupe poput "Dubioza kolektiva", "Dvadesetorice" i relativno svježeg benda "Karne" pjevaju kritički i dovoljno su ljuti na sredinu koja ih okružuje. Tu negdje mogu stati i pojedini literarni radovi (Šehić, Stupar, Trifunović), tu je još nekolicina (uvijek istih) novinara i time bi se spisak subverzivnih iscrpio. Kao da je vrijeme da im se priključi neka nova generacija, jer veliki broj njih nisu više (tako) mladi ljudi.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
