'Ne' sporazumu iz Odžaka

C. Ponovno rasplamsavanje sukoba između Bošnjaka koji nose breme odgovornosti za budućnost zemlje, čime će se međubošnjački dijalog još više iskomplicirati. To je upravo i namjera srpskih nacionalista i SANU koja je sada Dodiku namjenila ulogu Miloševića i Karadžića od ranije. Dakle, u tom kontekstu ništa se nije promijenilo od onoga vremena iz početka devedesetih.

D. Ovaj sporazum je sigurno na štetu BiH i nije velika razlika između ove ponude za rješavanje pitanja BiH, kao i one ponuđene 1991, koja nije prihvaćena, zbog čega je pobijena, silovana, pokradena i protjerana Bosna.

Da li je trebao biti potpisan sporazum u Odžaku?

Poslije Odžaka, otvara se pitanje, da li je gledajući sa šireg međunarodnog aspekta po pitanju Bosne, ovo pokušaj da se Sjedinjene Američke Države uhvate u međuprostoru između odlazeće i buduće administracije, a sa ciljevima koji su prije svega vojno-strateškog interesa. Naime između stavova Velike Britanije, Holandije i još nekih zemalja Evropske unije koje su pobornici uticaja NATO-a, i s druge strane Francuske, Španije i još nekih koji su više za panevropske oružane snage u zoni interesa Evrope, moguće je strateško suprostavljanje. A Bosna je jedan od prostora sukoba interesa. Ne smije se zaboraviti uvijek prisutno nastojanje Rusije da proširi zonu interesa preko Srbije i BiH (osobito Republike Srpske), čime bi osigurala izlaz na Jadransko more i ujedno instalirala svoje “satelite” u središtu Evrope. Pored političkog utjecaja na Srbe u Bosni, ona to postiže i kupovanjem ekonomskog potencijala Bosne. Iz tog razloga Evropa je spremna da prihvati svaki sporazum tri strane i tako riješi pitanje Bosne bez obzira ko je gubitnik a ko dobitnik.

Ovdje uopšte nije važna moralna strana uzroka svih ratnih posljedica. Evropa najviše gleda svoj interes jer procjenjuje da blagonaklonošću prema Srbiji približava je Evropi i udaljuje od Rusije. U ovom kontekstu nastojanja međunarodne zajednice sa jedne strane i osobnih političkih ambicija kao i partijskih pretenzija s druge strane, Silajdžićeva politička opcija izgleda daleko moralnija i patriotskija. Problem je što ona nije praćena širokom akcijom i rezultatima na terenu. Da li je tome razlog što u njegovoj stranci nema dovoljno politički edukovanih i snažnih pojedinaca koji ga u političkom smislu mogu pratiti dobro osmišljenim akcijama, potvrđujući opet realnu prepostavku da je Stranka za BiH uglavnom stranka svog lidera. Gledajući sa strane, i SDA u ovakvim situacijama nastupa uglavnom stavom Sulejmana Tihića, iako u njoj ima i drugačijih razmišljanja koja iz subjektivnih i objektivnih razloga ne mogu doći do izražaja.

Novi ustav kao jedina solucija

Cjelovita BiH je od životnog interesa bh. Hrvatima, kao i samoj hrvatskoj državi, jer jaka Bosna i Hercegovina znači i jaku Hrvatsku. Takođe, na drugoj strani stabilna BiH, znači ulazak Srbije u EU i druge institucije i završetak najmračnijeg perioda u postojanju ove države. Jačanje srpskog nacionalističkog faktora u Bosni je stalna opasnost kako za samu BiH tako i susjedne zemlje. Dijeljenjem Bosne na tri entiteta u labavoj uniji, u kojima apsolutno dominira najmnogobrojnija nacionalna jedinica, nema garancija za povratak prognanih kao i jednakih građanskih prava i sloboda za sve stanovnike. U takvim uslovima nema ni dugoročnog mira na ovim prostorima. Ravnopravnost konstitutivnih naroda i uređenje države na Evropskim principima, uz donošenje novog građanskog ustava je jedina solucija. Rješenje za ovu egzistencijalnu enigmu bh. budućnosti, je u jedinstvu svih probosanskih političkih subjekata kao i akcija.

Inače, kada se radi o Bosni, ima mišljenja da ne treba mnogo očekivati od Obaminog izbora. Istina je da promjene u važnim administrativnim institucijama državnog sistema SAD-a (Pentagon, CIA, itd.) koje određuju prioritete državnih interesa i akcija, idu sporo i da je potrebno i do dvije godine da se uspostavi nova struktura koja ni tada neće brzo mijenjati sve ustrojene strateške doktrine i prioritete. I pored svega toga lično vjerujem da su moguće promjene američkog pristupa prema Bosni, pa i promjena Dejtonskog sporazuma, osobito u svjetlu globalnih vojno-ekonomsko-političkih i strateških gledanja. Tu ponovo podvlačim odnos NATO-a i nove panevropske vojne snage kao i Rusije. Naravno ništa se ne dešava samo po sebi, ali uz aktivan, agresivan, sveobuhvatan nastup bh. politike i dijaspore prema američkoj administraciji i drugim subjektima koji su učesnici u rješavanju pitanja budućnosti Bosne može se utjecati na značajniji angažman istih. Za to je potrebno mnogo više jedinstva i sinhronizovanog djelovanja, nego je prisutno sada, a pogotovo poslije razočaranja, bošnjačke javnosti, olakom pristajanju Sulejmana Tihića da svojim potpisom na dokument iz Odžaka, prihvata ništa drugo nego rezultate etničkog čišćenja kao i institucije koje su to izvršile.

Oni koji očekuju da se u ovom tekstu kažu sve naše mogućnosti, moraju znati da bošnjačka diplomatija nije koristila veliki dio svojih mogućnosti, kako u pristupu State Departmentu tako i korištenjem posrednih diplomatskih veza poboljšanju pozicije BiH i intenzivniji interes SAD-a za rješavanje situacije u BiH. Ovdje je važno napomenuti da je najsigurnija zaštita od toga ulazak Bosne u NATO savez.

Svakako je prvenstveno na nama, koji živimo u SAD, da preko svojih institucija iskoristimo naše pravo utjecaja i lobiranja putem kongresmena i senatora, da pritisnu snažnije američku administraciju u izlasku BiH iz opasnih zona. U tu poziciju su je doveli ovoga puta ne samo radikalni bh. Srbi i Hrvati, nego i predsjednik stranke SDA, koja je između ostalog i najzaslužnija za organizovanje i referenduma i odbrane Republike Bosne i Hercegovine.

Na kraju ostaje pitanje da li zaista Glavni odbor i većina članova SDA stoji iza Tihićevog potpisa u Odžaku, i sa koliko će uvjerenja i jedinstva učestvovati u mogućem parlamentarnom ozakonjenju odžačkog dokumenta koji sigurno ne vodi mirnoj Bosni?