Ne radi se o izborima, nego o našim životima

U pomalo očajnim situacijama kakva je ova naša današnja jedini način da čovjek ostane koliko toliko zdrave glave, jeste da vjeruje u sebe. To baš i ni je lako. Ovo je društvo poput bolesnika koji, naprsto, više ne može obavljati životno važne stvari. Imam prijatelja koji je slobodnomisleći i sjajan čovjek i učinio je dosta za medije i demokratiju u BiH.

Danas razmišlja ovako: "Na prvim izborima 1990. imao sam trideset i osam godina. Do sada sam svaki put izašao na izbore uredno glasao i svaki put, osim jednom, moja je opcija gubila. Danas imam pedeset i osam godina, kad se završi ovaj ciklus imaću 62 godine. To je vrijeme za penziju, ljudi u tim godinama ne bi trebali ništa odlučivati, a u mom slučaju je to više nego izvjesno. Na ovim izborima neću glasati!"

Nije teško razumjeti ovakvu "filozofiju": kad dvadeset godina nešto pokušavate, i kad vam ne ide, razumno je dići ruke od nečega. Problem je "samo u tome" što u ovom slučaju dižete ruke od samih sebe, i nastavljate lošu beskonačnost koja nam se, eto, stalno ponavlja.

Inače, ovdašnje političke odnose nedavno je vrlo tačno definirao IFIMES, institut za bliskoistočne i balkanske studije (kakvo društvo, a?) koji je Bosnu i Hercegovinu definirao kao "začarani krug politike, mafije i kriminala." To bi bilo to.

Inflacija i loša beskonačnost

Prvi pogled na ove izbore kod imalo osvještenijeg birača izaziva glavobolju: kome vjerovati? Inflacija je kandidata, ima ih više od osam i po hiljada, i to u 39 stranaka i 11 koalicija, na 778 kandidacijskih lista. Mediji u tom smislu favoriziraju one za koje se u forumskim ili SMS anketama pokaže da su najbolji. A najboljih, znamo, nema.
Tu negdje dolazimo do paradoksa. Stranke koje su u posljednjih dvadesetak godina krojile lošu beskonačnost, trebaju opet doći na vlast, a svima je jasno da ovako dalje ne može: kase su prazne, ljudi su nezaposleni, očajni, a opet manje – više glasaju isto.

U okviru ove rubrike čitali ste tekstove različitih autorskih profila: novinara, pisaca, profesora, analitičara, umjetnika i svi se manje – više slažu da sadašnju vlast treba poslati u... neku stvar. No, s druge je strane svima jasno da ravnoteža nacionalizama još uvijek drži spregu na vlasti: gledano s distance, ovdje postoji mogućnost da stranka ljevice koja bi mogla dobiti značajan broj glasova, može nakon izbora stupiti u koaliciju s desnom, populističkom strankom koja je prevashodno oformljena da bi sklonila fokus s pitanja kako je njezin predsjednik stekao svoje bogatstvo.

Div na koljenima

Ideja ljevice u ovoj zemlji je, uglavnom, uništena i to je naša velika tragedija: što zbog glavnih nosilaca i šefova stranaka koji su se lažno predstavljali. Tamo gdje su mogli, radili su isto što i "nacionalci". Ne treba zaboraviti i da je globalna pozicija takva. Rat i globalizacija, bolje rečeno, duh vremena uništili su socijalističke ekonomije u devedesetim, teška industrija se raspala ili odselila na Daleki Istok, a nije pronađen model kojim bi se kompenzirao takav gubitak. Danas imamo bivše gigante na koljnima, Hidrogradnju, Krivaju, željezare, željeznice, firme čiji je rad nemoguće pokrenuti, jer naprosto, previše para odlazi u javnu potrošnju. I nema vizije.
Stoga je bavljenje politikom u ovoj zemlji zapravo hljeb bez motike: zemlja u kojoj san svršenih diplomaca staje na tome da se "uvale" u državnu službu, a ne da privatnom akcijom pokušaju dalje graditi – naprosto nema šanse.

Krivo vođenje dovelo nas je ovdje gdje jesmo: odnos prema budućnosti nam je ezoteričan, uvijek histerično najavljujemo bolje i očekujemo neki pad u raj. S druge strane, odnos prema prošlosti nam je ignorantski: uvažavamo je samo ako o nama govori u herojskim kategorijama, kad se govori o slavnima i hrabrima, o izgubljenom raju u kojem smo bili veliki, a danas eto više nismo, jer nam se nije dalo. To je vječna i mučna priča o nedovršenosti i nezrelosti.

Nesreća u sreći

Ta nesreća u sreći koju živimo zadnjih dvadeset godina počela je izborima 1990. godine. Na njih je izašlo nešto preko 40% tadašnjeg stanovništva. Od toga tek oko 22 posto od tog broja glasalo za nacionalne stranke. Ispada da je dvadesetak posto odlučilo o sudbini ostalih osamdeset i da nam je zbog toga ovako. Nisu svi isti, ali neki su vremenom postali istiji. Zato je svaki ubačen glas u glasačku kutiju, barem s nivoa lične savjesti – mala pobjeda. Bez obzira kako izbori završe. Jer, povijest demokratije uči nas tome da radikalni i rigidni koncepti obično pobjeđuju kad na izbore ne izađe dovoljan broj birača.

Dakle, svi na izbore, s nadom da će doći otrežnjenje. Osobno, ovo je prvi put da u ovih dvdeset godina ovaj hroničar neće dati glas jednoj partiji i jednoj političkoj opciji. Nego će malo "šarati" po listama.

Treba zato glasati za ljude umjesto za stranke, za koncepte umjesto obećanja, i za ideje umjesto ubleha. Nama pomoći nema ako ne prekoračimo barijeru u kojoj je bitnije kako se zove neko ko krade, nego to što krađom nanosi štetu. Rezignacija prijatelja s početka teksta bi se mogla prihvatiti, kad se ne bi radilo o našim životima.
Zato ovo nisu obični izbori: ovo je za nas pitanje života. Ili onog drugog, teške bolesti koja se odužila i dvije decenije nam ne da nigdje mrdnuti. Pa izaberite!