Ako broj formiranih zdravstvenih institucija pomnožimo sa novčanim iznosom koji se izdvaja, dobit ćemo iznos od 1.231 milion KM ili šest posto bruto društvenog proizvoda za javno zdravstvo. Kako navodi analiza CCI-a iz 2009. godine, najveća izdvajanja za javno zdravstvo su u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu.
Pri tome Zakon o pravima pacijenata ne postoji ni na entitetskom, ni na državnom nivou. U FBiH je na snazi Osnovni paket zdravstvenih prava od 2009. godine, koji je prema pokazateljima samo mrtvo slovo na papiru, te je u sukobu sa svim drugim problemima nastalim u zdravstvu.
Doprinosi za zdravstveno osiguranje čine 95 posto svih prihoda u fondovima za zdravstveno osiguranje, što znači da građani vlastitim sredstvima, u vidu doprinosa na plate, finansiraju zdravstveni sektor. U isto vrijeme, prema određenim istraživanjima, 65 posto svih troškova u okviru zdravstvenog sektora otpada na troškove administracije.
U BiH i pored glomaznog zdravstvenog aparata nema dovoljno kadra u smislu adekvatnog broja zdravstvenih radnika u samim zdravstvenim ustanovama. Ovaj, ali i drugi problemi, među kojima i nedostatak opreme, utječu na to da pacijenti na pojedine preglede i pretrage (a posebno operacije) čekaju i više mjeseci. Postoje mnoga svjedočenja građana koja idu u prilog ovoj tvrdnji.
Jedan od primjera je gospođa Zorica B. iz Sarajeva. Nakon mamografskog pregleda grudi u više navrata je pokušavala dobiti termin za ultrazvučni pregled u jednom od domova zdravlja u Sarajevu. Prilikom svakog kontaktiranja Doma zdravlja, medicinsko osoblje joj je govorilo kako nema slobodnih termina te da se dnevno javi više od 200 žena. Termin je, tvrdi Zorica, vrlo teško dobiti jer se ultrazvučni pregledi ne rade u popdnevnim satima. Napokon, nakon tri sedmice pokušavanja dobila je termin i to u februaru 2012. godine.
Sličan primjer dolazi i iz Tuzle. U Domu zdravlja zabilježen je apsurdan slučaj. Pacijentica je 2010. godine otišla da zakaže preventivni pregled mamografom, u cilju prevencije raka dojke, ali je za isti naručena tek 2012. godine. Taj slučaj je dokaz da je na pojedine preglede u BiH moguće čekati i više godina, a ne mjeseci. Da apsurd bude doveden do savršenstva potrudio se glasnogovornik Doma zdravlja Tuzla dajući površne odgovore na novinarska pitanja. Tako je na pitanje novinara koliko se zaista čeka na jedan ovakav pregled, odgovorio: ''Može se čekati dva minuta, može se čekati dva dana, dva mjeseca...''
Međutim, zaboravio je dodati da se može čekati i dvije godine. To dovoljno govori o organizovanosti zdravstva u BiH, kao i o upravljačkim sposobnostima pojedinaca na rukovodećim funkcijama u okviru istog.
Ista situacija je i u Banjoj Luci. Na pregled interniste čeka se i po nekoliko mjeseci. Zanimljivo je da pojedine osobe, koje nemaju zdravstveno osiguranje, a spremne su da plate zdravstvenu uslugu, kao i one koje ga posjeduju, ali ipak izaberu da plate, imaju privilegovan tretman i usluga im je mnogo brže dostupna. Također, na uobičajeni pregled kod doktora porodične medicine, znalo se dešavati da pacijent čeka i do pet dana.
Da li je Hipokratova zakletva danas relevantna
Pored problema čekanja na preglede, veliki broj žalbi vezan je za odnos ljekara prema pacijentima, lošu i neprofesionalnu komunikaciju.
Ono što građane/pacijente najvjerovatnije najviše boli i što bi trebao biti alarm za društvo jeste činjenica da su se skoro u potpunosti izgubili osjećaj tolerancije, brige, humanosti.
Efekti žalbi su slabi, objašnjava šefica sektora pravnih kadrovskih i općih poslova u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, Selma Ljuca: ''Naročito se podnose primjedbe na komunikaciju. Tim zaposlenicima se odbije 20 posto od plaće. Zbog loše komunikacije smo imali i jedan otkaz Ugovora o radu sa jednom medicinskom sestrom''.
Još jedan od primjera apsurda smješten je u mjestu Nemila kod Zavidovića. Stanovnici uopće nemaju uslugu Hitne pomoći. Imaju ambulantu koja radi do 15.00 sati. Na zahtjev da ambulanta produži radno vrijeme do 19.00 sati nisu dobili pozitivan odgovor.
Prema istraživanjima agencije Global Market Solutions d.o.o. nivo usluge u zdravstvenim centrima u BiH nije dovoljan i ne pruža kvalitetnu uslugu pacijentima.
Najlošija usluga u Zenici
Prema rezultatima pomenutog istraživanja, građani Zebice su najmanje zadovoljni uslugom i to u mjeri od 67,64 posto, slijedi Distrikt Brčko sa 69,23 posto i Sarajevo sa 70,88 posto. Najbolje usluge zdravstva svojim sugrađanima pruža Banja Luka čiji se nivo kvaliteta usluge mjeri sa 77,29 posto.
Još jedan od problema prilikom ostvarenja zdravstvene zaštite jeste obavezno zdravstveno osiguranje koje 750.000 osoba u BiH nema. Samim tim, građani nemaju pristup ni javnim ustanovama čime im se onemogućava adekvatna liječnička briga. Poseban problem zdravstvenog osiguranja jeste populacija Roma u BiH.
Podaci iz istraživanja Centra za humanu politiku Doboj koji ukazuju na problem nejednakog tretmana javnog i privatnog sektora kod korištenja usluga zdravstvene zaštite osiguranih osoba u BiH dominantno je sistemski.
U Izvještaju o ostvarenom napretku u pristupu zdravstvenoj zaštiti u privatnom sektoru za osigurane osobe u BiH, Centar za humanu politiku došao je do podataka da 53 posto građana u BiH, koji imaju obavezno zdravstveno osiguranje, koristi usluge zdravstvene zaštite u privatnim ustanovama koje plaćaju po punoj cijeni. Prilično veliki broj građana u BiH, njih 44 posto, koji imaju obavezno zdravstveno osiguranje, smatra da su zdravstvene usluge u privatnim i javnim ustanovama približno istog kvaliteta, a 48 posto građana koji imaju obavezno zdravstveno osiguranje, smatra da bi trebali imati mogućnost korištenja usluga zdravstvene zaštite u svim privatnim ustanovama na teret osiguranja.
Ovakav sistem organiziranih zdravstvenih institucija je daleko od idealnog, jer isti ne može zadovoljiti potrebe svih svojih pacijenata. Mali broj zdravstvenih radnika je jedna od osnovnih isprika koje se koriste prilikom traženja zdravstvene usluge u domovima zdravlja. No, bh. zdravstvo još uvijek nije preboljelo dječije bolesti tranzicije.
Korupcija, neopremeljnost institucija primarne zdravstvene zaštite, problematika esencijalnih lista i teritorijalna diskriminacija građana, uz nepoštivanje Federalnih propisa od kantona, samo su neki od problema koje su u analizi prepoznali Centri civilnih inicijativa.
Prema istraživanjima CCI-a prisustvo korupcije u zdravstvu je poražavajuće. Čak 77 posto građana (ili 4 od 5 osoba) smatra da je korupcija prisutna u bolnicama, dok neznatno manji broj vjeruje da je korupcija prisutna i u domovima zdravlja i ambulantama (procentualno 60 posto - 68 posto ispitanika).
Kako bi skrenuli pažnju na korupciju u zdravstvu, Centri civilnih inicijativa su u saradnji sa zdravstvenim ustanovama pokrenuli akciju pa tako jedan broj zdravstvenih radnika na službenim odijelima nosi identifiakciju podrške kampanji, tj. vlastitog učešća u borbi protiv korupcije, bedž – NE UZIMAM MITO.
Na kraju, kao i država, tako je podijeljen i zdravstveni sistem u BiH.
Zdravstveni sektor u BiH je uređen entitetski (i na kantonalnom nivou u okviru entiteta) i na nivou Brčko Distrikta. Strukturu sektora zdravstva u FBiH čini 11 ministarstava zdravstva, 11 zavoda za zdravstveno osiguranje i 11 zavoda za javno zdravstvo, dok u RS-u postoje Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, Institut za zaštitu zdravlja, Agencija za lijekove i Fond zdravstvenog osiguranja.
Rusi skočili iz aviona s visine od 10.500 metara, testirali novi komunikacijski sistem
Novak Đoković po peti put u karijeri osvojio nagradu za najboljeg sportistu godine
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
