Najveći uspjeh Armije RBiH nije samo jedna bitka: Kako je iz haosa i embarga izrasla oslobodilačka sila

Danas, kada se obilježava godišnjica formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine, neizbježno je postaviti jedno naizgled jednostavno pitanje: Šta je bio njen najveći vojni uspjeh? Da li je to oslobađanje Vlašića u nemogućim zimskim uslovima? Je li to spajanje korpusa u i oslobađanje gradova Krajini? Ili možda herojska i grčevita odbrana Sarajeva, Mostara, Bihaća, Konjica, Olova, Tešnja, Gradačca, Gornjeg Vakufa, Goražda ili slobodnih teritorija Podrinja?

Svaka od tih bitaka predstavlja epopeju za sebe, vrijednu izučavanja, ipak, kada se podvuče crta, najveći vojni uspjeh Armije RBiH nije samo jedna bitka, niti jedan oslobođen grad. Njen apsolutno najveći uspjeh je njena nevjerovatna transformacija. Iz apsolutnog ničega, u haosu, pod opsadom i kišom granata, stvorena je organizovana vojna sila koja je uspjela ne samo zaustaviti agresiju, već u jesen 1995. godine diktirati tempo rata i prisiliti agresora na pregovore. Odbranili su ne samo teritoriju, već i samu ideju države jednakih građana.

Zabluda o brzoj kapitulaciji

Da bi se istinski razumio fenomen nastanka Armije RBiH, moramo se vratiti u taj turobni period proljeća 1992. godine. Agresor nije bio tek neka pobunjenička milicija. Naspram građana Bosne i Hercegovine stajala je Jugoslovenska narodna armija (JNA), vojska koja je decenijama građena novcem svih naroda bivše države, i koja je u tom trenutku, po količini oklopno-mehanizovanih sredstava i artiljerije, važila za četvrtu vojnu silu u Evropi.

Plan te mašinerije bio je jasan, brutalan i matematički precizan: iskoristiti apsolutnu nadmoć u naoružanju, presjeći ključne komunikacije, opkoliti velike gradove i u roku od nekoliko sedmica, najviše mjesec dana, primorati legalne vlasti u Sarajevu na bezuslovnu kapitulaciju. Prema svim udžbenicima vojne doktrine, od Clausewitza do modernih američkih i sovjetskih stratega, taj plan je bio osuđen na uspjeh. Nije postojala ni teoretska šansa da se nenaoružan narod, bez logistike, bez komandnog lanca i bez međunarodne podrške, odupre stotinama tenkova, eskadrilama borbenih aviona i nepreglednim šumama artiljerijskih cijevi.

U tim prvim danima, bosanskohercegovačka "vojska" bila je apstrakcija. Bili su to radnici, rudari, profesori, ljekari, studenti, poljoprivrednici i zanatlije. Ljudi koji su do jučer pili kafu na Baščaršiji, Korzu ili Rondou, odjednom su se našli u situaciji da u farmerkama, kožnim jaknama i patikama stoje na barikadama. Njihovo oružje bile su lovačke puške, pokoji zarobljeni ili prošvercani "Kalašnjikov", flaše sa benzinom i nevjerovatna, gotovo iracionalna doza prkosa.

Nepravedni embargo i rađanje prkosa iz očaja

Kao da situacija na terenu nije bila dovoljno katastrofalna, međunarodna zajednica je po ko zna koji put zakazala. Uvođenjem embarga na uvoz oružja (Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti UN-a), međunarodna zajednica je de facto vezala ruke žrtvi. Agresor je već posjedovao neiscrpne zalihe naoružanja iz magacina JNA širom bivše države, dok su građani BiH ostavljeni na milost i nemilost.

Poruka svijeta bila je jasna: "Nećemo vas braniti, ali vam nećemo dozvoliti ni da se branite sami".

Taj osjećaj apsolutne napuštenosti od strane civilizovanog svijeta mogao je, i vjerovatno je trebao, slomiti duh naroda. Međutim, proizveo je potpuno suprotan efekat. Iz tog očaja rodila se lucidnost preživljavanja. Rađanje Armije RBiH u tim trenucima nije bio administrativni akt povučen u udobnoj sali neke zgrade generalštaba; to je bio organski, proces koji se odvijao u rovovima, podrumima i na prvoj liniji fronta.

Zvanični datum formiranja, 15. april 1992. godine, kada su objedinjeni odredi Teritorijalne odbrane (TO) i Patriotske lige, označio je početak stvaranja sistema iz haosa. Trebalo je uvezati stotine lokalnih, često samostalnih grupa branilaca, u jedan funkcionalan komandni lanac. Trebalo je od lokalnih heroja i "uličnih mangupa" stvoriti disciplinovane vojnike, a od milicije pravu vojsku. Taj proces transformacije, u uslovima kada nemate hrane a kamoli municije, graniči sa naučnom fantastikom.

Od lovačkih pušaka do korpusa - Geografija otpora

Kako je rat odmicao, tako je rasla i Armija. Stvaranje armijskih korpusa bio je dokaz da se defanziva pretvara u strukturiran sistem odbrane države. Svaki od tih korpusa imao je "svoje brige" i ispisivao svoju priču o otporu, djelujući često u potpunom okruženju, bez fizičkog kontakta jedni sa drugima.

Prvi korpus je branio Sarajevo. Njegov zadatak bio je preživjeti u najdužoj opsadi jednog glavnog grada u modernoj historiji. Pod stravičnom svakodnevnom vatrom sa okolnih brda, vojnici Prvog korpusa su čuvali srce države i same institucije koje su davale legalitet borbi.

Drugi korpus, najveći po prostranstvu, držao je tuzlansku regiju i sjeveroistok zemlje, spriječivši agresora da u potpunosti ovlada ovim strateški vitalnim bazenom, te zadajući mu teške udarce na kapijama slobodnih teritorija.

Treći korpus je djelovao u srcu Bosne, u centralnom dijelu (Zenica, srednja Bosna), gdje je morao voditi borbu na dva fronta, trpeći ogromne gubitke, ali čuvajući kičmu slobodne teritorije od presijecanja.

Četvrti korpus branio je dolinu Neretve, Mostar i Hercegovinu. U nemogućim uslovima, pod dvostrukom opsadom u istočnom Mostaru, pokazali su nadljudsku hrabrost, preživljavajući u ruševinama i braneći jug domovine.

Peti korpus, legendarna "Sila nebeska". Pod komandom generala Atifa Dudakovića, u Bihaćkoj krajini, potpuno odsječeni od ostatka svijeta nevjerovatnih 1200 dana, okruženi sa tri neprijateljske vojske, ovi vojnici su od enklave za koju se mislilo da će pasti za nekoliko dana napravili bastion otpora koji je na kraju prešao u ofanzivu i lomio neprijateljske linije.

Šesti i Sedmi korpus (posebno Sedmi sa svojim brzim i ofanzivnim djelovanjima pod komandom generala Mehmeda Alagića) nastali su kao odraz potrebe za mobilnijim, udarnim snagama koje će početi oslobađati teritorije, što je kulminiralo oslobađanjem Vlašića, Donjeg Vakufa i drugih strateških tačaka.

Ova strukturiranost pokazala je zrelost. Armija je naučila kako se vodi rat ratujući ga na najteži mogući način.

Nemoguće je govoriti o uspjehu Armije RBiH bez pominjanja logistike koja je nastala ni iz čega. Uz embargo, oružje se uglavnom moralo ili zarobiti od neprijatelja, što je značilo plaćanje u krvi, ili napraviti.

Tu dolazimo do još jednog fenomena, bosanske namjenske industrije u ratu. U mračnim podrumima, bez struje, improvizujući mašine, inženjeri, radnici i inovatori stvarali su oružje. Izgrađen je i čuveni Tunel spasa u Sarajevu, arterija kroz koju je tekao život, hrana, ali i prijeko potrebna municija. Oružane snage RBiH nisu imale logističku podršku NATO-a niti susjednih država; njihova logistika bio je prkos i genijalnost običnog bosanskog čovjeka.

Jesen 1995. - Od defanzive do diktiranja tempa

Sve navedeno, preživljavanje, restrukturiranje, improvizacija, vodilo je ka klimaksu rata u jesen 1995. godine. Transformacija je tada bila potpuna. Oni momci u patikama iz '92. sada su bili prekaljeni borci, oni koji su poznavali borbu na terenu bolje od generala JNA školovanih u Beogradu i Moskvi.

Armija RBiH je prestala biti vojska koja samo grčevito brani linije i čeka napade. Postala je ofanzivna sila. U briljantnim vojnim operacijama (poput "Sana 95"), snage Petog i Sedmog korpusa, u koordiniranim akcijama, počele su lomiti kičmu agresorskih snaga. Oslobađani su deseci kvadratnih kilometara dnevno. Bosanski gradovi na sjeverozapadu i u centralnoj Bosni padali su u ruke oslobodilaca kao kule od karata.

Vojska koja je 1992. godine trebala nestati za mjesec dana, sada je gonila tu agresora pred sobom. Došli su nadomak Banja Luke, izazvavši potpunu paniku u redovima agresora i političkom vrhu u Beogradu. Mnogi smatraju da nije bilo snažnog diplomatskog i političkog pritiska međunarodne zajednice da se ofanziva zaustavi, istih onih koji su uveli embargo na kraju završen potpunim vojnim slomom agresorskih snaga.

Armija RBiH je svojim vojnim pobjedama, a ne moljakanjem, prisilila agresora da sjedne za pregovarački sto u Daytonu. Oni nisu dobili mir na poklon; oni su ga izborili, natjeravši cijeli svijet da prizna postojanje i opstanak države Bosne i Hercegovine.

Odbrana ideje, a ne samo teritorije

Na kraju, ne smije se zaboraviti onaj najvažniji, moralni aspekt ovog rađanja i postojanja. Armija RBiH se, u najtežim trenucima, nije borila samo za goli komad zemlje. Njena platforma, od samog početka, bila je odbrana multietničke, demokratske države jednakopravnih građana, Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih.

Iako je rat sa sobom donio nesagledive tragedije, zločine i brutalnosti, koji su kulminirali genocidom, Armija RBiH je u svojoj srži ostala jedina vojna sila na teritoriji bivše Jugoslavije koja je u svojim redovima, na najvišim komandnim pozicijama, imala generale različitih nacionalnosti, i koja se zvanično, institucionalno borila protiv etničkog čišćenja, a ne za njega. Braneći Sarajevo, Tuzlu ili Bihać, Armija RBiH je branila civilizacijske vrijednosti Evrope, one iste Evrope koja ju je ostavila na cjedilu.

Zato danas, kada se listaju historijski arhivi, kada gledamo dokumentarne filmove i prisjećamo se šehida, poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i svih veterana, moramo im odati počast na ispravan način. Nije im bilo suđeno da prežive. Sistem, logika i matematika rata govorili su da je njihova borba uzaludna. Ali srce nije marilo za matematiku. Iz patika i lovačkih pušaka izrasla je vojska koja je diktirala historiju i sačuvala Bosnu i Hercegovinu. Njeno rađanje, njen rast i njen trijumfalan prelazak u oslobodilačku silu koja donosi mir, ostaće zauvijek zapamćen kao najveći podvig jedne generacije na ovim prostorima.