Nacizam se veliča u Splitu i Zagrebu, Ratko Mladić i ostali zločinci u Beogradu, a na optuženičkoj klupi je uvijek Sarajevo

Oni koji "sole" pamet Sarajevu, strašno se boje pogledati u svoje dvorište.

Uoči jučerašnje utakmice Hajduka i Ajaxa, dio Torcide u centru Splita uzvikivao je strašne antisemitske parole, veličao Adolfa Hitlera i spominjao Auschwitz. Nije riječ o incidentu na margini društva, nego o otvorenom i organzovanom veličanju nacizma u jednom od najvećih hrvatskih gradova.

Danas pljušte reakcije, ali ostaje pitanje koje se prečesto zaobilazi - kako je moguće da se ovakve poruke javno šire u članici Evropske unije i zašto država reaguje tek kada sramota obiđe cijelu Evropu i svijet.

Odgovor nije ugodan jer ovo nije izolovan incident, nego simptom dugogodišnjeg tolerisanja ekstremističkih ideologija, njihovih simbola i poruka od strane vlasti.

Split nije izuzetak. U decembru prošle godine u Zagrebu, na utakmici Dinama i Lokomotive, Bad Blue Boysi su razvili veliki transparent s ustaškim pozdravom "Za dom spremni".

Klub je kažnjen, ali problem nije nestao. Ustaški pozdrav i dalje se u dijelu javnosti pokušava predstaviti kao izraz domoljublja, a ne kao simbol režima odgovornog za masovne zločine i progon.

Kada se takve poruke ponavljaju na stadionima, koncertima i javnim okupljanjima, više nije riječ o nekoliko pojedinaca koji krše pravila. Riječ je o društvenoj atmosferi u kojoj se historijski fašizam relativizira, a njegovi simboli nastoje normalizovati.

Ako se u Hrvatskoj glorificiraju ustaški i nacistički simboli, u Srbiji se punih usta veličaju presuđeni ratni zločinci i to ne samo na tribinama.

Ratko Mladić, pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, sahranjen je na beogradskom Topčiderskom groblju uz vojne počasti. Među onima koji su ga ispratili bili su najviši državni funkcioneri.

Takva sahrana nije samo privatni čin. Kada se osuđenom za genocid odaju vojne počasti, država šalje poruku o tome koga smatra dostojnim poštovanja, a koga i dalje ostavlja bez pravde i priznanja.

Prema podacima Inicijative mladih za ljudska prava, širom Srbije iscrtano je više od 300 grafita i murala s Mladićevim likom, od čega više od 250 u Beogradu. U danima nakon Mladićeve smrti, na beogradskom derbiju navijači Crvene zvezde razvili su koreografiju s njegovim likom i porukom "Pravac Potočari" - direktnim prizivanjem mjesta na kojem je počinjen srebrenički genocid nad Bošnjacima.

To nije puko navijačko provokativno ponašanje. To je veličanje čovjeka čija je odgovornost za genocid utvrđena pravosnažnom presudom.

A Bosna i Hercegovina?

Bilo bi nepošteno tvrditi da u Bosni i Hercegovini nema veličanja fašizma, ustaštva ili ratnih zločinaca. Ima ih i ne treba ih umanjivati niti kriti, ali ih treba jasno locirati i povezati s njihovim centrima.

U zapadnom dijelu Mostara i gradovima zapadne Hercegovine ustaški pozdrav "Za dom spremni" nije rijetkost, kao ni veličanje presuđenih zločinaca i paratvorevina. U Banjoj Luci na zgradi narodne kuhinje i dalje se nalazi mural Ratka Mladića, dok su slični murali godinama stajali u Foči, Gacku, Kalinoviku, Nevesinju i Gradišci, Istočnom Sarajevu... Skandiranje Ratku Mladiću često se moglo čuti na stadionima u Banjoj Luci, Doboju i Bijeljini.

Kada se u Bosni i Hercegovini veliča Mladić ili uzvikuje ustaški pozdrav, to nije pozivanje na bosanskohercegovačku državu i njene vrijednosti.

To je veličanje ideologija i projekata koji su težili njenom razbijanju s političkim i historijskim uporištima u Beogradu i Zagrebu.

Takve poruke nisu ni prikrivene. Uz Mladićev lik u Banjoj Luci ispisivano je da je "ujedinjenje počelo i da se više ne može zaustaviti." Helsinški odbor za ljudska prava ocijenio je da je Mladićeva sahrana poslužila kao poruka o jedinstvu Srbije i Republike Srpske. Istovremeno, ustaški pozdrav koji se čuje u Hercegovini isti je onaj koji se u Hrvatskoj godinama relativizira, opravdava i brani.

Zato nije dovoljno osuditi pojedinačne grafite, parole ili navijačke ispade. Potrebno je prepoznati politički kontekst u kojem se oni pojavljuju i odbaciti pokušaje da se takve ideologije predstave kao legitimni izrazi nacionalnog identiteta.

Pitanje koje Evropa uporno izbjegava

Hrvatska je članica Evropske unije i NATO-a, a Srbija kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina, s druge strane, i dalje sluša lekcije o pomirenju, toleranciji i suočavanju s prošlošću - često upravo od političara iz susjednih država.

Evropske institucije ne smiju imati jedan kriterij za Sarajevo, a drugi za Zagreb i Beograd. Nema selektivnog antifašizma. Nema relativizacije ustaških zločina pod izgovorom domoljublja. Nema opravdavanja veličanja osuđenih ratnih zločinaca kao izraza nacionalnog ponosa.

Ako se nacizam slavi u centru Splita, ustaški pozdrav ističe na zagrebačkim stadionima, a osuđeni za genocid ispraća uz vojne počasti u Beogradu, onda je vrijeme da Evropa prestane zatvarati oči pred onim što se događa u njenom neposrednom susjedstvu.

Radikalizam na Balkanu nije problem koji se može svesti na Sarajevo. Ako Evropa zaista želi suočavanje s prošlošću, mora jednako odlučno pogledati prema Zagrebu i Beogradu.

Jer fašizam, ustaštvo i veličanje genocida nisu problem samo jedne države. Oni su test evropskih vrijednosti i pitanje je hoće li Evropa taj test položiti ili će nastaviti primjenjivati dvostruke aršine.