Mladići iz izbjegličkog kampa nemaju ni loptu, ali kad BiH igra to je za njih praznik
"Nemamo ti mi ništa. Volimo fudbal, ali nemamo loptu da bi igrali svaki dan. Mi smo ti izbjeglice i sretni smo što smo prije nekoliko dana našli staru poderanu loptu. Pomalo šutamo dok ne crkne krpenjača", ispričao je novinaru agencije Anadolija Semir Halčić, danas 18-godišnjak koji je bio beba kada je sa majkom protjeran iz Srebrenice 1995. godine.
On više od deceniju živi u jednom od rijetkih preostalih izbjegličkih kampova u BiH. "Privremeni krov nad glavom" Semirova porodica našla je u kampu "Litva" kod Živinica.
"Ne znam kako je živjeti u svojoj kući. Ne pamtim! Idem ovdje u školu, dane provodim sa Edvinom i Emirom, i nadam se da će mojoj porodici jednog dana obnoviti kuću, da ćemo se vratiti. Vjerujem, ako ništa, da ćemo nas trojica uskoro sakupiti nešto novca da kupimo loptu i igramo kada god poželimo", govorio je Halčić.
Edvin Kadrić čitav svoj život je izbjeglica. Sedamnaestogodišnjak rođen u Tuzli, ipak, predstavlja se da je iz Zvornika, odakle su njegovi protjerani još 1992. godine.
"Imali smo svoj teren, dok smo imali loptu. Ustvari, teren imamo i sada samo nam je neko ukrao golove. Napravili smo ih od drva, ali čim ne igramo neko nam 'lapi' golove", kroz ironičan smijeh rekao je Edvin, kazavši da njih trojica znaju ko je to učinio:
"Ama, žene su najgore. One se bune kada igramo. Kažu prašimo puno po vešu, koji suše na štriku u blizini našeg 'stadiona'. One su nam 100 posto srušile golove."
Tuga je sastavni dio svakog sekunda, svakog dana za stanovnike kampa Litva. Međutim, imaju i oni "svoj praznik", kada se svi sretni, od dječaka, ali i žena "koje im ruše golove".
"Kada igra fudbalska reprezentacija BiH kod nas je veselje. Taj dan je praznik u Litvama! Sakupimo se uvijek kod nekoga. Bude nas po 20 u kući. A, kada padne gol, mi svi 'letimo' ka televizoru. Svi smo na televizoru, i veselje bude, ne može biti bolje", istakao je Halčić, izrazivši nadanja da će BiH izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo:
"Volio bih da naši odu u Brazil, više nego išta!? Volio bih da tamo pobijede Francusku, samo zbog onog penala što nam sviraše u Parizu, zbog kojeg tada nismo slavili i otišli na Evropsko prvenstvo."
Njihovi životni idoli su fudbalski reprezentativci BiH. Svi su im, tvrde, dragi, ali imaju pojedini malo draži od ostalih.
"Mi iz kampa Litva sve ih volimo, ali neka se ovi druge ne ljute, najdraži su nam naši Podrinjci, Sejad Salihović, Vedad Ibišević i Miralem Pjanić", uzbuđeno govorio je za agenciju Anadolija Kadrić, a onda pokazao svu plemenitost i dobrotu ljudskog bića, stuba civilizacijskog ponašanja mladosti na kojoj BiH sigurno o(p)staje:
"Volimo posebno puno i Miroslava Stevanovića, bez obzira što je on druge nacionalnosti. Sport ne treba da ispašta zbog nekih drugih stvari i dešavanja. Nije on kriv za naše sudbine."
I Edvin vjeruje u snagu i moć izabranika Safeta Sušića.
"Sa ovakvom igrom trebali bi se plasirati na SP u Brazil, ali i ubuduće na ostala velika takmičenja", optimista je Kadrić.
Najmlađi junak ove priče je Emir Topalović (16). I on je iz Zvornika. Jednog dana možda mu se ostvari san i postane nasljednik Salihovića, Pjanića, Stevanovića, Ibiševića…
"Treniram fudbal. Kadet sam FK Slaven iz Živinica. Lijevi sam bek i uzor mi je naš Sejo Salihović. BiH sigurno ide u Brazil, nema tu šta da se priča", mišljenja je Topalović.
Dječak „razorne ljevice“, osim za reprezentaciju BiH, navija i za Manchester United, pa od planetarnih fudbalskih zvijezda u njegovom srcu sja ona namijenjena napadaču „crvenih đavola“ Wayne Rooneyu.
"Jednog dana htio bih otići na neku bitnu utakmicu naše reprezentacije, ali i gledati uživo Manchester United i Rooneya", kazao je Topalović za agenciju Anadolija.
Maštaju o posjeti reprezentativ(a)ca
Mladići i dječaci iz kampa Litva željeli bi kolektivno na neku od utakmica reprezentacije BiH ili ako već to ne uspiju maštaju da ih nekada posjeti neko od bh. fudbalera.
„Nikada nas niko nije posjetio od reprezentativaca. Uh, kako bi to bilo dobro. Jedini sportista koji je do sada bio u našem kampu je bokser Salko Zildžić. Bilo nam je super, družili smo se, zezali sa njim“, kaže Kadrić.
Planiraju obnoviti igralište
U kampu Litva dječaka i mladića, ističu, „ima taman za dvije ekipe u malom fudbalu“. Sa lokalnim vršnjacima rijetko igraju, a nekada Živiničani im posude loptu.
"Planiramo malo okopati, urediti igralište, opet napraviti golove. Ali, badava nam kada nemamo loptu. Bit će i lopta, ako Bog da, samo ne trebamo klonuti", rekao je Kadrić.
