Ujedinila ih zajednička bol i sudbina
10

Mladi Srebreničani: Želimo da ostanemo i umremo ovdje

Agencija Anadolija
Ljubav je pobijedila bol i dala nam snagu za budućnost, poručuje mladi par Dželaludina i Sadmir Nukić koji žive u Sreberenici.

Dželaludina i Sadmir su šehidska djeca. Posljednji put su svoje očeve vidjeli u Srebrenici 11. jula 1995. Dželaludina je kosti svog oca Mevludina pronašla u masovnoj grobnici nakon 17 godina. U vječni smiraj će ga poslati naredne srijede, zajedno sa još 519 žrtava genocida koji će tog dana biti ukopani. Sadmir svog oca Seada nije pronašao. Grobnice po istočnoj Bosni još kriju kosti Bošnjaka koje su srpske snage mučki pobile samo zato što su se zvali drugačije.

Zajednička bol i sudbina odrastanja bez životnih oslonaca ujedinili su Dželaludinu i Sadmira. Upoznali su se na snimanju dokumentarnog filma o djeci žrtava genocida. Ljubav je pobijedila bol i dala im snagu za budućnost. Među prvima su se vratili i vjenčali u Srebrenici.

"Nemamo očeve i vratili smo se prije svega zbog njih. Želimo da živimo na mjestu gdje su oni proveli zadnje trenutke svojih života“, u jednom glasu novinarima agencije Anadolija govori bračni par Nukić. Kažu da je na početku bilo neizvjesno, ali da im je sada dobro jer su 'u svom, na svom'".

Sadmir poručuje da ih niko ne može zaplašiti i natjerati da napuste Srebrenicu. „ Mi smo tu i samo nas mrtve odavde mogu odnijeti. Ovdje sam u ratu proveo svoje djetinjstvo. Kakvo je bilo, bilo je. Želja za životom veća je od tih ružnih slika. Želimo da ostanemo i da umremo ovdje“.

Dželaludina i Sadmir su prvi u Srebrenici dobili dijete, danas četvorogodišnju Lamiju, koja ne prestaje dozivati "babo,babo", dok ekipi Anadolije njeni roditelji pokazuju radove na proširenju kuće u srebreničkom naselju Soloćuša. 

"Desi se da u priči ja i Sadmir pomenemo svoje očeve, a Lamija pita gdje su moje dede. Imamo problem da joj objasnimo zašto nema nijednog dedu. Ne možemo joj reći da su umrli, a još nećemo da joj govorimo da su ih ubili četnici. Ne želimo da ikoga mrzi", govori Dželaludina i žali što nema nijednu sliku svog oca da unuka bar na taj način upozna svog dedu. 

"Posebno je teško za bajram, za Novu godinu, kad ona sluša kako su se druga djeca provela sa djedovima. Već ima milion pitanja. Jedini način da ona upozna svoje djedove je na mezarju u Memorijalnom centru. Ali, nikad ih neće moći dodirnuti i to me razdrire", kroz suze govori Dželaludina.

Ovim mladim povratnicima razne humanitarne organizacije nisu mnogo pomogle. Ne žale se i uzdaju se u svoj rad. Teško im pada što je njihov grad u Republici Srpskoj i što "srpsko" dominira u svim segmentima društva.  Ipak, odlučni su u namjeri da ostanu i da svojim primjerom pokažu drugim mladim ljudima da se trebaju vratiti u mjesto koje je bilo poprište najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i u kojem su ubijene 8.372 osobe.  

"Mi smo svjesni da živimo u Republici Srpskoj. Sam naziv govori kome ona pripada. Ali, ako nas ne bude ovdje ne možemo ni utjecati da se nešto promijeni. Loše jeste, ali će biti još gore ako ne poduzmemo incijativu, a možemo mijenjati stvari nabolje samo ako nas bude bar pola ovdje" zaključio je bračni par Nukić u razgovoru za agenciju Anadolija.