Mi smo ti najbolji u kantonu

Travnik je, na primjer, jedan od domaćih arhitektonskih bisera sa iznimno vrijednom kulturno-historijskom ostavštinom. Ali dok se do nje ne dođe, slika koju ostavlja ovaj grad na prvi pogled uistinu je otužna. Iako pretendira da bude jedno od turističkih središta, lokalna zajednica i travničke vlasti malo su poradili da se takva zamisao i ostvari.

Naime, prvi pogled na Travnik kada dolazite iz Sarajeva donosi vam obrise poznate tvrđave, prelijepu zgradu medrese te ostatke stare travničke čaršije.

Kako se autom vozite dalje u sam grad, polako ali sigurno iščezavaju ti pozitivni utisci. Ceste su pune rupa, stalno trese, semafori čas rade- čas ne rade a okolne zgrade sive, prljave još uvijek išarane rupama od bombardovanja od rata koji je završen prije 13 godina. Okolo zgrada poredana drva za ogrjev, balkoni puni veša koji se suši. Slika koja baš ne odražava neku turističku sliku mjesta spremnog da privuče znatiželjnike, već više ona koja svjedoči o dugogodišnjoj agoniji, bijedi i siromaštvu.

Uz Travnik, svakako, vežemo i ime planine Vlašić. Neki su spremni nazvati je i jednim od najboljih turističkih središta. Mada, mora se priznati, da osim snijega, prirodnih ljepota i pokojeg hotela, na toj planini nema se šta raditi. Naime, već godinama turistička zajednica ne zna da smisli originalan način ili bar da se ugleda na neke druge skijaške centre, i privuče posjetioce pa makar na planini i ne bilo snijega. Dakle, hoteli su zauzeti samo onda kada snijega ima. Kada ga nema, sve djeluje prazno i napušteno, sa vikend gostima kao jedinim posjetiocima i nadom za bolja vremena kada će ovdje vrvjeti ljudima.

Iako su i Travnik i Vlašić sinonimi za turizam i mjesta lijepa za oko, s bogatstvima koja bi mogla zadovoljiti i najzahtjevnije, tužna je činjenica da se u sektoru usluga tako malo uradilo i da je turistički razvoj samo jedna lijepa želja.

Inače, šta raditi na Vlašiću osim skijanja i spavanja? Kako se zabaviti u Travniku više od par dana? Koji su to sadržaji koji će privući ljude da ostanu malo duže i potroše malo više?

Kraljevski grad.... i ništa više

Jajce je, svakako, mjesto koje bi zbog same svoje vokacije trebalo biti jedan od najuspješnijih primjera turističke ponude u našoj zemlji. Međutim, nije. Čak i kandidaura za uvrštenje na listu zaštićene baštine pri UNESCO-u neke stvari nije uspjela unaprijediti. I osim panoa kojim se nagovještava kandidatura, nema mnogo toga što ukazuje na značaj ovog kraljevskog grada i takve njegove odlike. Baš poput Dubovnika, tu su zidine, historijski objekti i regularan život. Čak u starim dijelovima grada koji bi trebali vrviti suvenirnicama, vodičima, muzejima i sličnim stvarima koji su folklor u svakom turističkom mjestu, ovdje toga nema. U starim kućama smještene su uglavnom prodavnce robe široke potrošnje, butici, kafane, picerije i slično. O bogatijoj turističkoj ponudi ni traga.

Šta više, sramotno je da cesta koja od centra grada kroz tunel vodi ka Sarajevu još uvijek nije popravljena, da je grbava i ispucala i da ostavlja krajnje loš dojam na posjetu ovom simpatičnom mjestu smještenom na svega jednom brijegu. Doda li se tome nemaran odnos prema još jednom jajačkom biseru kakav je vodopad, dobija se kompletnija slika o nemaru prema gradu ostavštini koji bi na nekom drugom mjestu bio sam po sebi spomenik prve kategorije. Umjesto toga, u zemlji u kojoj se nalazi, on jednostavno tavori. Veliko je pitanje i šta ćete ponijeti za uspomenu iz ovog grada jednom kada odlučite da ga posjetite.

Taj nezaboravni pejzaž

Pravo izazov u našoj turističkoj situaciji je – zbog čega ljudi sami sebi uništavaju ono od čega bi mogli fino živjeti? Naprimjer, kada pogledate kako uz nebrojene prirodne ljepote oko naših puteva niču goropadne građevine, brvnare, kuće koje nikad ne bivaju završene, nedefinisane stambene konstrukcije i ina inovativna arhitektura, jedini osjećaj jesu trnci jeze u tijelu. Naime, toliko neukusa u redanju objekata pored puta vjerovatno ima samo u ovoj zemlji, a toliko poganluka oko tih istih objekata također samo ovdje. Kao da se radi o istinskom eldoradu za kreatore urbanističkog haosa i kao da ne postoji niti jedna inspekcija koja će zabraniti gradnju jednostavno ružnih kuća pored samog asfalta, pored toga i zbog činjenice da se u nekom budućem vremenu ta cesta neće moći proširiti. Da ne pričamo o tome kada domaćini nalože vatru na imanju pored puta pa sav onaj dim zavije cestu, ili pere svoju avliju a voda ide na cestu koja se označava kao magistralni put!

A, i ovo je samo dio priče u koju bi se trebali uklopiti turistički potencijal i ponuda naše zemlje, i gdje bi više ljudi posebno iz drugih zemalja trebalo doći u posjetu. Možda i ne treba čuditi jer strategija razvoja turizma još uvijek nije usvojena, a i kada bude zbog naše agilne administracije, vjerovatno nikad neće biti provedena ili se neće imati snage da se stvari na terenu razriješe sa lokalnim kabadahijama.

No, ipak, kada se turistička priča pokrene, za nadati se da će prva stvar koju će država uraditi biti uklanjanje ruševine koja još od rata stoji na graničnom prelazu Bosanski Brod i na neki način dočarava u kakvu se pustolovinu upuštaju putnici dobronamjernici.