Bio je lijep i sunčan dan. Dogodilo se to u ono vrijeme dok sam još uvijek čitao knjige, vjerovao u progres i parlamentarnu demokraciju i dok još nisam nosio brkove, dakle, u vrijeme kad sam bio nitko i ništa. Osjetio sam vučju, studentsku glad i ušao u najbliži dućan. Za pultom je sredovječna žena u bijelom mantilu i borosanama mičući usnama čitala novine. Uljudno sam (kako sam u to vrijeme još uvijek mogao) naručio dvadeset deka parizera.
Prodavačica je, prikrivši mržnju jer sam je prekinuo u analitički dubokom čitanju Cosmopolitana, smjesta nabacila lažni osmjeh uslužne djelatnice, odložila štivo i počela rezati salamu. Za to vrijeme sam povirio u odloženi časopis i doživio prosvjetljenje – pred očima mi je pukla provalija koja dijeli svijet ženske fantazije od svijeta muške stvarnosti – prodavačica je čitala ključni članak cijelog broja pod naslovom «Kako zavesti stranog poslovnog partnera».
Slijedio je otprilike ovakav tekst: "Mladi, zgodni direktor strane kompanije došao je na poslovni sastanak u vašu tvrtku. Kako ga zavesti?" Na tri stranice nizali su se spasonosni savjeti, neophodni svakoj hrvatskoj ženi: "a) upoznajte ga s poslovnom politikom vaše tvrtke; b) iznenadite ga novim poslovnim idejama; c) pokažite poznavanje stanja na njujorškoj burzi raspravom o jučerašnjem kretanju cijena dionica…"
Uzeo sam salamu i brzo izašao, prestravljen mišlju da bi parizerka mogla pomisliti da sam mladi i zgodni direktor strane firme i početi me upoznavati s poslovnom politikom svoje piljare.
U to vrijeme sam već bio svjestan važnosti lektire ženskih časopisa za pravog muškarca. Radi se o informatičkom ratu - stari Dedijer bi rekao da moramo znati što čita i gleda "druga strana". Važno je imati na umu da čitanjem ženskih časopisa nećemo naučiti nešto o ženskoj psihi, ponašanju ili razmišljanju, već o slici svijeta koja im se nudi, u koju žele vjerovati i s kojom se identificiraju. Svjestan sam da me prosječna žena neće percipirati kao npr. osjećajnog tipa samo zato što sam takav (ili što glumim da sam takav), već tek onda ako odgovaram slici "osjećajnog muškarca" kakav joj nudi ženski časopis i onaj jedini horor kojeg priznajem – romantična komedija.
U to vrijeme, dok još nisam bio dovoljno jak da kao sada kupujem i analiziram sve ženske časopise na tržištu, pročitao bih krišom ono što bi mi palo šaka u čekaonici kod zubara ili maserke. No, već tada sam naslućivao da mi kolumna Žuži Jelinek može biti korisnija od Hegelove 'Znanosti logike', a da o rubrikama u kojima iskusne žene odgovaraju na pisma čitateljica i u nakladi od sto tisuća primjeraka mudrim savjetima rješavaju njihove intimne i obiteljske probleme da i ne govorimo…
Nakon bliskog susreta s cosmo-prodavačicom odlučio sam napraviti opsežno istraživanje o najčešćim ženskim fantazijama. Istraživanje je obuhvatilo tisuće pročitanih članaka, desetine odgledanih sapunica i intervjuiranje 800 žena. Rezultat je sljedeći – žene najčešće maštaju o seksu s nepoznatim, slučajno naišlim muškarcem; u većini slučajeva je to poštar ili očitavač plina, dakle uniformirana osoba koja dolazi na njen teren (inkasator HRT-a im je odbojan, zabilježen je kao objekt žudnje u samo tri slučaja i to svaki put sa sadističkim konotacijama).
Zanimljivo je da se u istraživanju nijednom nije pojavio onaj lik što ispod prozora viče "krumpiiiiiraaaaa…", što donekle iznenađuje, jer bi danas, u vrijeme ekološke osviještenosti i povratka prirodi, trebao biti in i trendy (da se poslužim rječnikom uvažene gospođice Skorup). Opisi revnog djelatnika Hrvatskih pošta donekle variraju, ali ga uglavnom zamišljaju kao nešto višeg Brada Pitta. Za razliku od parizerkinog cosmo-maštanja, zamišljanje poštara-manekena je ipak donekle aktivno, jer je maštačica koautor svoje fikcije time što žuđenog ljepotana kojeg je vidjela u časopisu ili na tv-u spušta na svoju socijalnu i ekonomsku razinu tako što ga pretvara u poštara, očitavača plina ili električara.
Netko zvoni. Nabacuješ ogrtač i otvaraš vrata. Preporučeno pismo ti pruža najzgodniji muškarac kojeg si ikada vidjela u životu. Visok, savršeno građen, prekrasna kosa, božanski osmijeh, velike tople oči, prekrasne nježne ruke, ugodan glas. Pozivaš ga da uđe. Već nakon pet minuta bukne obostrana ljubav. Istu večer te odvodi na večeru uz svijeće. Kroz razgovor otkrijete da oboje volite Bocellija, Juliju Roberts, Coelha i životinje. On je načitan, duhovit, osjećajan i inteligentan, uz to izvrsno kuha, slika i svira gitaru (da ga vidi drug Tito, rekao bi - narod koji ima ovakve poštare ne treba se plašiti za svoju budućnost). Nakon večere na povratku kući vas iznenadi nevrijeme. Trčite držeći se za ruke i plešete na kiši. U naručju te unese u stan, uz laganu glazbu pred tobom izvodi striptiz, potom cijelu noć nježno vodite ljubav…
Draga maštačice, da taj tip iz tvoje priče izgleda onako kako ga zamišljaš, bavio bi se manekenstvom ili glumom, a ne bi raznosio telegrame i penzije. Prosječan poštar, tj. muškarac kojem se možeš nadati, je sredovječan, nizak, proćelav, ima škembu ko' bojler, pupak mu je velik kao pepeljara, ima velike, dlakave uši, popucale kapilare na krumpirastom nosu, sitne svinjske oči, pokoju bradavicu, možda je i grbav ili krivonog, smrdi mu iz usta, nema pola zuba, na tvoje užasavanje možda ima i brkove požutjele od jeftinih cigareta, ima kratke debele prste (često mu i fali pokoji prst kojeg je izgubio kao mladić na bauštelu), pola noktiju mu je stučeno i crno od promašaja čekićem, nokat na malom prstu lijeve ruke mu je dug i služi za sve – od kopanja nosa i zavijanja šarafa do čačkanja zuba. Ima neugodan unjkav glas, apsolutno neseksipilnu dikciju, ograničen je i neduhovit.
Prdi, podriguje, ispuhuje nos, kiše, kašlje, štuca, hrče kao životinja. Sluša narodnjake, iz džepa mu viri listić od sportske kladionice, sav interes za pisanu riječ mu je zastao na Lunovom magnus stripu, dobije osip kad čuje Arsena Dedića ili nedajbože operu. I što je najvažnije - on je živ čovjek sa svakodnevnim ljudskim problemima koji se bori za egzistenciju i ni na kraj pameti mu nije da te zabavlja striptizom, nosi te u naručju ili pleše s tobom na kiši.
