|

Mašović: Tragat ćemo za nestalima i narednih 30 godina ako se ne otvore policijske ladice

Mašović: Tragat ćemo za nestalima i narednih 30 godina ako se ne otvore policijske ladice
204
Dž. L.
25.7.2019. u 07:09
43
komentara
204

dijeljenja
Mašović: Tragat ćemo za nestalima i narednih 30 godina ako se ne otvore policijske ladice Amor Mašović (Foto: M. O./Klix.ba)
Bosna i Hercegovina gotovo tri decenije od proteklog rata i danas traga za hiljadama nestalih osoba, sve zahvaljujući istražiteljima koji ne odustaju. Član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović u razgovoru za Klix.ba govori kako ćemo i narednih 30 godina tražiti nestale ako policijske agencije ne otvore svoje ladice i ako im institucije ne pruže pomoć.
Iako brojke govore o više od 7.000 nestalih osoba čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, Mašović nam pojašnjava kako je stvarni broj nestalih oko 5.500 osoba, a tijela ostalih su u mrtvačnicama.

"U 13 mrtvačnica postoji vjerovatno najmanje 1.500 tijela nestalih osoba, a koja iz različitih razloga do sada nisu identificirana, najčešće jer se radi o osobama koje nemaju bliske srodnike od kojih bi bilo moguće uzeti krv. Oni za sada ostaju bez imena i prezima. Za određeni broj slučajeva postoji zamjena u identifikaciji klasičnim metodama. To znači da one osobe koje su prije 15 godina klasično identificirane na osnovu garderobe, nakita ili nekog dokumenta, najvjerovatnije nisu te osobe. Ustvari, ta osoba je u mrtvačnici, a ranije je preuzeto tijelo nekoga ko se još uvijek traži. To su dva osnovna razloga zašto je tako relativno velik broj tijela u mrtvačnicama", pojašnjava nam Mašović.

Rijetke dojave bivših pripadnika Vojske RS-a



Posljednje masovne grobnice u BiH otkrivene su u Višegradu te na Igmanu. Porodice žrtava posebno su potresli prizori grobnice na lokalitetu Gradine u Višegradu gdje su tijela bila prekrivena kamenjem i stijenama koje su minirane i sručene na grobnicu. Međutim, nespristupačni tereni na kojima se traga za barem jednom kosti žrtava proteklog rata, prizori su koji čitav život prate 18 istražitelja Instituta nestalih BiH.

"Tražimo u zemlji, vodi, rijekama, jezerima, šumama, pećinama… Koristimo sve moguće resurse i izvore da dođemo do informacija. U kontaktu s mještanima dolazimo do informacija da li primjećuju nešto što je neprirodno u odnosu na predratno stanje. To su ljudi koji su orali i kosili svoje livade, sjekli svoje šume, koji znaju svaki detalj na svom prostoru. Nekad nam ljudi samoinicijativno javljaju informacije. Drugi važan izvor podataka su institucije, ali ne one koje raspolažu relevantnim informacijama kao što su policijske stanice i uprave iz 1991. i 1992. godine. Oni ne dijele s nama informacije jer su i sami učesnici rata", govori nam Mašović.

Bivši pripadnici Vojske Republike Srpske izuzetno rijetko dojave informacije o lokacijama grobnica. Kada se to i desi, iza njih se krije potraga za finansijskom koristi.

"Neko je valjda ljudima rekao da smo mi prema tim informacijama široke ruke. To su najčešće ljudi koji zapravo zloupotrebljavaju porodice, ali odustaju kada vide da su uvjeti koje mi postavljamo za eventualno honoriranje takvih informacija vrlo strogi, da podrazumijevaju da se prvo zaista pronađe ta grobnica te da žrtve u toj grobnici budu zaista žrtve na koje je izvor ukazao", kazao nam je Mašović.

Dešavaju se i anonimne dojave, ali Mašović nam kaže kako su najčešće nedovoljne, neodređene i ne mogu pomoći istražiteljima da lociraju grobnicu. Također, Institut za nestale osobe BiH nema načina da kontaktira anonimne osobe.

Foto: M. O./Klix.ba Foto: M. O./Klix.ba


S obzirom na to da tek 18 istražitelja traga za još 5.500 nestalih osoba čiji posmrtni ostaci su zakopani i po stotinu metara ispod rijeka i jezera, na dnu rudnika, pod ogromnom količinom kamena, jalovine, rude i drveća, Mašović ističe kako institut nema sve što mu je potrebno za rad.

"Za takvu operaciju potrage ovo je minimum radne snage. Za ovaj broj nestalih osoba institut bi morao imati barem 50 istražitelja, ako mislimo u dogledno vrijeme skinuti s dnevnog reda pitanje rješavanja sudbine nestalih. Ako mislimo tim utajavati još narednih 20, 30 ili, ne daj Bože, 50 godina, onda je dovoljno ovih 18 istražitelja. Sve bi brže išlo i s ovim brojem kada bi se otvorile ladice policijskih i obavještajnih službi, onih koji raspolažu informacijama. Mi smo svjedočili u nekim svjedočenjima insajdera pred bivšim sudom u Hagu da postoje ljudi i dokumentacija o zarobljavanju, likvidacijama, izmještanjima tijela iz grobnica u grobnice. Pitanje je samo rapoloženja sadašnjih aktera u državi. Zapravo ne znam kome može biti u interesu da na udarnim vijestima CNN-a 2030. godine bude 'otkrivena nova masovna grobnica žrtava Prijedora, Srebrenice...' Zar nije najbolji interes onog naroda koji predstavljamo da se svi nestali pronađu i da to prestane biti pitanje koje opterećuje odnose u BiH. Valjda političari razmišljaju da je bitno samo ono što se dešava u njihovim mandatima te kako je bitno da se tada ne desi da bude izdajnik svog naroda koji je eto pomogao tamo nekoj porodici", smatra Mašović.

Masovne grobnice iz godine u godinu otkrivaju kako su se devedesetih godina sistemski i organizovano pokušavala prikriti pogubljenja, što su potvrdile i presude Haškog tribunala za genocid i ratne zločine. Tijela žrtava bagerima i kamionima iznova su otkopavana i pokopavana u sve dalje i zabačenije grobnice.

Mašović ističe kako je nakon sistemskog prikrivanja tijela danas nastupilo sistemsko zataškavanje informacija o grobnicama.

"Bio je jedan jedini skroman pokušaj da se navodno pomogne porodicama žrtava, a to je bila Komisija za Srebrenicu koju je formirala vlada manjeg bh. entiteta. Ta komisija izašla je u javnost s jednim zadivljujućim brojem od 35 masovnih grobnica u svom izvještaju. Međutim, od toga su se samo dvije lokacije pokazale kao tačne. Sve ostalo su bile informacije o grobnicama koje su davno prije obrađene ili mjestima na kojima nije bilo ni tragova postojanja grobnica. Ako izuzmemo taj skromni pokušaj, apsolutno možemo govoriti o jednom sistemskom zataškavanju informacija koje je u korelaciji s negiranjem onoga što se desilo na prostoru, prije svega, Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Rogatice, Ključa, Vlasenice, Sanskog Mosta, Prijedora, Teslića, Nevesinja, Kotor Varoši, Bijeljine i širom naše zemlje. Usuđujem se reći, gdje god su bili pripadnici Karadžićeve i Mladićeve vojske ili bivše Jugoslovenske narodne armije pod komandom Slobodana Miloševića, tu danas postoje ili su ranije postojale pojedinačne i zajedničke grobnice. Nema tog mjesta gdje su živjeli Bošnjaci, a gdje je ušla srpska vojska, da nisu za sobom ostavili grobnice. Pitanje je samo koliko je tu živjelo srpskog i hrvatskog stanovništva. Iako je broj stradalih Bošnjaka najveći, ne treba zaboraviti da su stradali i narodi druge etničke pripadnosti među kojima i brojni bosanskohercegovački Romi ili bh. Albanci", kaže Mašović.

Neko će reći 'mog sina nisi pronašao'



Institut za nestale BiH nerijetko se znao naći na meti kritika javnosti Republike Srpske koja smatra da je proces pronalaska nestalih politiziran te kako je blokirano traženje nestalih Srba u BiH. Mašović ističe kako su kritičari u pravu kada govore o ogromnoj diskrepanci između broja pronađenih osoba bošnjačke nacionalnosti i svih drugih nacionalnosti, ali kako su za to najmanje krivi institut i njegovi istražitelji.

"Krivi su zločinci koji su ubijali na takav način. S jedne strane imamo sistematsko i masovno ubijanje po 500, 700 i 1.600 ljudi u Kravici u jednom satu ili u nekoliko sati, koliko je trebalo da se ohladi oružje ubica. Onda imamo pojedinačne likvidacije pripadnika srpskog naroda ili hrvatskog. Ne može se kriviti institut što je ekshumiranih Bošnjaka 90 posto ili identificiranih Bošnjaka 95 posto. Nažalost, brojke su takve kakve jesu. Radi se o pokušaju minimiziranja žrtava i negiranja zločina, odbrane zločinaca kroz osporavanje rada instituta. Kad bi pojedinci u institutu i htjeli da bude tako kako ih optužuju pojedini nevladini, a često i vladini zvaničnici koji opet manipuliraju nevladinim sektorom u manjem bh. entitetu, to je apsolutno nemoguće. Na čelu instituta nalazi se upravni odbor sa šest članova, po dva pripadnika svakog konstitutivnog naroda u BiH. Na kraju, ti koji su odgovorni za primjedbe zanemariju činjenicu da se upravo na čelu sektora za traženje, ekshumacije i identifikacije svih nestalih osoba od početka rada instituta nalazi osoba srpske nacionalnosti. Žao mi je što to moram na takav način komentarisati. S obzirom na način rada i odlučivanja u institutu, postavlja se pitanje kako bi bilo koje žrtve, odnosno nestale osobe, u institutu mogle biti diskriminisane", ističe Mašović.

I 28 godina poslije, koliko je prošlo od rata u BiH, Mašović i ostali uposlenici instituta kroz traganje za nestalim osobama opet svakodnevno proživljavaju ratna dešavanja. Velika je satisfakcija pomoći porodicama žrtava, priča nam Mašović, ali činjenica da ne mogu svima pomoći veliko je breme na srcu.

"Kad sam lično bio u prilici da biram istražitelje, izabrao sam ljude koji također tragaju za svojim najbližima i koji su prošli rat. Šefica ureda u Mostaru je žena kojoj su iz ruku oteli desetomjesečnu kćerku i četverogodišnjeg sina. U Srebrenici radi čovjek kojem su nestala tri brata, dva bratića i otac. U Zvorniku radi momak kojem su nestali otac i brat. Čitav je niz takvih ljudi. Kažu da to nije profesionalno, ali ja sam izabrao takve ljude jer jedino oni će biti spremni istrajati i ostati u ovom poslu i kad bude teško, i kad ne bude plaća. Ljudi su na početku rada instituta bili četiri mjeseca bez plaća. Izabrao sam ljude koji ne odustaju. Satisfakcija su oni ljudi kojima ste pomogli, a takvih je više od 26.000 u BiH. Ako pomnožimo to s brojem najužih članova jedne prosječne porodice u BiH, dobijemo 260 hiljada članova porodica koji su dobili priliku da se smire, da znaju gdje otići na mezar. Ako tome dodamo i komšije i drugove nestalih, mi imamo populaciju od 500 hiljada Bosanaca i Hercegovaca koji su dobili neku vrstu satisfakcije. To je naša satisfkacija. S druge strane, koliko god mi bili istrajni, uporni i profesionalni, na kraju će ostati neko ko će reći 'ali mog sina niste pronašli'. Ali, to ne smije biti razlog da se odustane", govori nam Mašović.

Oni koje rat nije na najgrublji način osakatio, uzeo im najvoljenije i ostavio povrede, ističe Mašović, ponekad nemaju dovoljno sluha. Razočaran je, kaže, nedavnim odzivom ljudi na dženazu u Prijedoru gdje je ukopano 86 žrtava koje su ubijene na najbrutalniji način.

"Cijela BiH trebala je tog dana biti u Prijedoru”, kaže Mašović te nastavlja: “Umjesto kulture sjećanja o kojoj toliko govorimo, mi smo na putu kulture zaborava. To je kultura koja je udomaćena u genetskom kodu Bošnjaka. Svjedoci smo kroz historiju da se ta kultura zaborava uvukla ne samo u obrazovnom sistemu, nego i u kućnom vaspitanju, uz časne izuzetke nekih porodica. Većina pripadnika bošnjačkog naroda tako olako zaboravlja. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroder je povodom 60. godišnjice oslobađanja Aušvica govoreći o zaboravu rekao: 'Ogromna je privlačnost potiskivanja i zaborava, ali njemački narod mora stajati uz svoju historiju'. To je ono što nama nedostaje i što se može primijeniti i na srpski i na bošnjački narod. Mi ne stojimo uz svoju historiju", priča nam Mašović.

Jednom prilikom, ogorčen i uplašen zbog zaborava, Mašović je odlučio odvesti djecu na masovnu grobnicu.

"Nisam neko ko ne vodi računa o mentalnom zdravlju svoje djece, ali u tom trenutku kad sam sina sa 13 godina odveo na grobnicu, moja odluka bila je prouzrokovana činjenicom da moja djeca iz udžbenika historije nisu mogla učiti historiju. U njihovim udžbenicima rijeka Drina je zelena rijeka, agresija je neprijateljstvo... Oni što su redigovali udžbenike, nekakvi eksperti za obrazovne sisteme, lagali su djecu. U strahu da će moja djeca krivo učiti činjenice iz historije, ja sam ih uhvatio za ruku i odveo ih do grobnice. Rekao sam im da u školi odgovaraju onako kako piše u knjizi. Ako kažu da je Drina ustvari zelena rijeka, neka tako i kažu, ali znam ja šta su vidjeli na dnu jame Lisac", priča Mašović.

Foto: M. O./Klix.ba Foto: M. O./Klix.ba


Svjestan činjenice da je javna i politički angažovana ličnost, Mašović ipak odbija razgovarati o trenutnoj političkoj atmosferi u BiH. Kaže kako nastoji ne biti prepoznat kao čovjek koji se bavi politikom u koju je, ističe, veoma površno uključen.

"Ovo je posljedica stanja koje je, nažalost, Dejtonski mirovni sporazum, plašim se reći, ali izgleda zacementirao. Prerano su se povukli protektori iz BiH, posebno oni iz pravosudnih institucija i prerano su se odrekli svojih ovlasti prema onima koji na tako brutalan način odgovaraju. Šta vi možete očekivati od šefa države koji kaže da on ne voli svoju državu, koji u običnim sportskim dešavanjima navija za nekoga ko ne dolazi iz države u kojoj je on rođen i na čijem je čelu. Nedavno se polemisalo o zakonu o negiranju genocida. Taj zakon nikad neće biti donesen u Parlamentu BiH, već mora biti nametnut. Prve kazne koje budu izricane negatorima genocida će u potpunosti promijeniti narativ. Tada bi ljudi koji imaju informacije o grobnicama možda i progovorili. Tada bi se shvatilo da zločinac nije heroj, već je heroj koji pomogne porodicama žrtava. Od iznimne je važnosti, posebno u manjem bh. entitetu, nametnuti prezentaciju činjenica u obrazovnom sistemu. Djeca moraju znati o desetkovanju Bošnjaka u Nevesinju, da je u Prijedoru ubijeno 102 djece, da je Prijedor imao koncentracijske logore slične onima u nacističkoj Njemačkoj, moraju znati za 8.372 žrtve genocida u Srebrenici, za sve što se desilo u Kotor Varoši, na Korićanskim stijenama... Ne smiju nam se djeca ostaviti u neznanju jer onda dobivamo generaciju koja će biti, plašim se, suočena s određenom vrstom odbojnosti od svih civiliziranih naroda u svijetu, a to se srpskom narodu već dešava. Vidite kroz kulturna dešavanja ili snimanje filmova ko su dobri, a ko su loši momci. Političari u Banjoj Luci ne razumiju kako je krajnje vrijeme da se to zaustavi i da se taj narod počne prikazivati u pozitivnom svjetlu. I ne govorim ja o cijelom narodu, već o onima koji su krenuli za Karadžićem, Biljanom Plavšić, za Momčilom Krajišnikom, Ratkom Mladićem i ostalim zločincima", naglasio je Mašović.

Na kraju razgovora Mašović najavljuje kako će istražitelji Instituta za nestale osobe BiH i u narednom periodu nastaviti pretraživati teren i zemlju koja krije posmrtne ostatke žrtava. Najvažnije je, kaže, da se ne smije stati.

"Trudimo se da u toku jedne godine uvijek otkrijemo stotinu novih žrtava, kao i da ne idemo ispod stotinu identificiranih. Ali, kada to uporedimo sa 7.000 nestalih osoba, mnoge porodice neće dočekati trenutak da se oproste sa svojim najmilijim", zaključio je Mašović.
Prijavi grešku


Komentari (43)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...