Marko Attila Hoare: Umanjen je specifičan doprinos muslimana u pobjedi partizana u 2. svjetskom ratu
Hoare je kratko prokomentarisao i rasprave o ulozi Mustafe Busuladžića, ulogu muslimana koja je u velikoj mjeri zanemarena kada je riječ o borbi protiv fašizma i još mnogo toga.
Kroz svoj naučni rad mnogo ste se bavili Drugim svjetskim ratom u BiH. Da li je do sada historijska slika ratnog perioda u Drugom svjetskom ratu u BiH realno prikazana u historiografiji?
Prethodna mainstream historiografija predstavila je pojednostavljenu i djelimično pogrešnu sliku o Drugom svjetskom ratu u BiH. Narodnooslobodilački pokret (NOP) - partizani prikazan je kao besprijekorna jugoslavenska revolucionarna vojska pod Titovim rukovodstvom. Previše je naglašavan svejugoslovenski karakter. S druge strane potencijalni karakter bosanskog krila pokreta je umanjen. Vojna borba je preuveličana, a politička borba je umanjivana, naročito uloga NOP-a među elitama i srednjim klasama - posebno muslimanskom elitom i srednjom klasom. Uopćeno govoreći, umanjen je specifičan doprinos bosanskih muslimana u pobjedi partizana.
Vi ste autor knjige "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu" koja bi uskoro trebala biti prevedena na bosanski jezik. Zašto ste smatrali važnim da jedna takva tema bude obrađena?
Pošto je genocid devedesetih godina uključivao uništavanje bosanske države, mislio sam da je važno shvatiti kako i zašto je ta država osnovana, prije svega, NOP-om u 1940-im godinama Drugog svjetskog rata. Ja smatram da je jugoslavenska revolucija bila izuzetno važan i interesantan historijski događaj, ali koji su uglavnom zanemarili historičari izvan regiona - za razliku od francuske ili ruske revolucije, naprimjer. S obzirom na nedavni rat, smatrao sam da je važno razumjeti ovu revoluciju u bosanskohercegovačkim terminima i iz bosanske perspektive. Također bih trebao pojasniti da su na osnovu mojih istraživanja o Drugom svjetskom ratu nastale dvije knjige o BiH; moja prva knjiga "Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni" i druga "Partizani i četnici, 1941.-1943.", u kojima se više fokusira na dimenziju bosanskih Srba.
Da li je položaj muslimana u Drugom svjetskom ratu naučno predstavljen na najbolji način?
Moja knjiga pokušava obnoviti ravnotežu koja je nedostajala u nekim ranijim radovima, koja zanemaruje historiju muslimana u NOP-u. Naglašavam važnost otpora NOP-a u bosanskim gradovima i gradovima pod okupacijom sila Osovine. Činjenica da je pobjeda zavisila od uznemirenosti među gradskim stanovništvom (koje je do 1941. bilo većinski muslimansko) te u saradnji s pripadnicima muslimanske elite i srednje klase. Konkretno, slabljenje i neutralizacija muslimanskih kolaboracionističkih i kvislinških snaga - Domaća garda, milicija i SS Handžar divizija - kroz NOP agitaciju i regrutovanje visokih ličnosti iz redova nekomunističkih muslimanskih imena (npr. Nurija Pozderac, Muhamed Sudžuka) formirali su ključne elemente u partizanskoj pobjedi. To pomaže da se objasni zbog čega su partizani mogli da preuzmu kontrolu nad multinacionalnom BiH 1945. godine, a da je nisu uništili, dok su srpske pobunjeničke sile devedesetih bile u potpunosti nesposobne.
Kako gledate na status i poziciju Handžar divizije i njenu ulogu u Drugom svjetskom ratu?
Moja knjiga se posebno fokusira na partizane i NOP, ali također s fokusom na muslimanske kolaboracionističke i kvislinške sile, uključujući Handžar diviziju. Ja istražujem kako je NOP propaganda i agitacija na bosansko-patriotskoj osnovi, na platformi bosanske samouprave, pomogla u neutralizaciji muslimanskih kolaboracionista i kvislinga da se odupru pa su mnogi od njih promijenili strane i pridružili se partizanima. U knjizi raspravljam o tome kako je hiljade pripadnika Handžar divizije prešlo i pridružilo se partizanima i kako je to doprinijelo neuspjehu Handžar divizije i partizanskoj pobjedi. Razmatram i pitanje, odnosno probleme komunista u inkorporiranju bivših pripadnika SS-a u partizanske snage.
Jedna od najaktuelnijih tema u BiH u posljednjih šest mjeseci je uloga Mustafe Busuladžića u NDH. da li ste se u svom radu o muslimanima u Drugom svjetskom ratu bavili djelovanjem Mustafe Busuladžića? Kako njegovu ulogu možemo ocijeniti danas?
Nisam se bavio njim u svojoj knjizi, pošto nije bio vrlo važna figura među bosanskim muslimanima tokom Drugog svjetskog rata i nije imao značajan utjecaj na tok događaja. Bio je nacistički simpatizer i saradnik, što ne znači da on nije historijski zanimljiv ili vrijedan proučavanja, ali nije bio važan za moju temu. Međutim, posvetio sam pažnju aktivnostima Mladih muslimana nakon završetka rata i njihovog sukoba s komunističkim režimom. Mladi muslimani na početku nisu bili posmatrani kao neprijatelji komunista ekvivalentni ustašama ili četnicima, a oni su se u velikoj mjeri pridružili partizanima u završnoj fazi rata. Priča o odnosu između NOP-a i Mladih muslimana i način na koji su komunisti razbili Mlade muslimane poslije rata je interesantna i postoji još dosta istraživanja koje treba uraditi. Postoji puno nekomunističkih muslimanskih ličnosti koje su bile više simpatičnije od Busuladžića i odigrale su pozitivnu ulogu u Drugom svjetskom ratu, a ja se nadam da moja knjiga to pokazuje.
Koliko se historija i historijske činjenice danas koriste i zloupotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe?
To se dešava sve vrijeme, zbog čega je neophodno provesti originalno istraživanje koje je intelektualno, a ne politički motivisano. Nije važno šta su istraživački stavovi, već da li je istraživač voljan da sprovede originalno istraživanje i da to čini iskreno i objektivno. Samo takvo istraživanje može da se suprotstaviti zloupotrebi historije u političke svrhe.
Koliko danas imamo historijskog revizionizma na Balkanu i koliko je to opasno?
Devedesetih godina, kada sam počeo svoje istraživanje, veliki mit srpskih nacionalista u vezi s Drugim svetskim ratom bio je da su partizani u suštini bili srpski pokret, a saradnja s fašizmom bila je u suštini povezivana s hrvatskim, muslimanskim i albanskim djelovanjem. Ovo je bio dio priče koji se koristio za opravdanje genocida devedesetih. Danas imamo i revizioniste koji traže da se poriče genocid, kako u 1940-im tako i u devedesetim godinama, a veoma je važno da se suprotstavljaju. Ali ja vidim samo rad dobrog historičara, i to ne samo kao borbu protiv mitova i neistina, već kao pisanje historije koja je objektivna, originalna i nijansirana da se ne može koristiti kao propaganda. Dobra pisana historija bi trebalo da bude zanimljiva za ljude, bez obzira na njihove političke stavove.
