I danas, kada više nema razloga za to, osjetim neku vrstu stida i odbojnosti kada treba svratiti na trafiku i kupiti jedno pakovanje kondoma. Sve mislim kako će se, ako je prodavačica u pitanju, šeretski smijati na moju narudžbu te će me zato obliti crvenilo, ili ako je muškarac, da će mi u znaku neke balkanske nadrimuškosti, dobaciti upit – 'Jarane, hoće li to šta biti?'
Naime, i godinama poslije vremena kada je stid sasvim normalna pojava, koja se vremenom gubi sa sazrijevanjem, ostao je eho te tabuizacije seksualnog čina kao nekog zabranjenog voća koje je rezervisano samo za vrijeme kada se prave bebe, tokom prve bračne noći ili medenog mjeseca. Mimo toga, proistječe iz šutnje o seksu na koju su nas roditelji navikli, nema ništa. Dječaci mogu sanjati svoje snove i masturbirati uz erotske časopise, dok su djevojačke tajne skrivene još dublje kako ih taj dječački san ni pogledom ne bi otkrio.
Pričati o seksu sa roditeljima u Bosni i Hercegovini, bilo je i jeste nemoguća misija. To se mjeri nultom tolerancijom. Ili još bolje, scenama kada se na ekranu televizora kojeg svi zajednički gledaju, pojave dva naga tijela isprepletena u strasti prije očekivanog seksualnog odnosa, kada suverenim pritiskom na dugme otac ili majka, uz nelagodno kašljucanje ili ono 'bože sačuvaj', prebacuju na drugi kanal. Svaka eventualna priča tu počinje i završava.
Ovakvo zatucavanje znatiželje i bilo kakvih pokušaja da se omladina, na kojoj po pravilu ostaje budućnost, obrazuje o seksu, očituje se poslije svojevrsnom eksplozijom istraživanja vlastitog i tuđih tijela, u početku bojažljivo, a zatim sve agresivnije. I dok djeca prolaze faze, od samozadovoljavanja do ispunjavanja seksualnih fantazija, roditelji žive u uvjerenju kako i dalje imaju divnu djecu koja niti ne pomišljaju na takve perverzne stvari kakva je seks prije braka. Jer ako se to dešava, onda su oni jednostavno daleko od slika projiciranih u roditeljskim glavama.
Iako je u Bosni i Hercegovini filozofija života iliti odgajanja djece ostala poprilično ista, vremena su se, htjeli to mi ili ne, promijenila. Internet je otvorio put gomili besplatne pornografije, a djeca i prije svoje 18 godine o tehnikama seksualnog zadovoljavanja znaju mnogo više prateći jednostavno kako to rade čike i tete iz porno industrije. U samoj ovoj činjenici vjerovatno nema ništa loše, jednom kada ta djeca nauče šta je zadovoljstvo a šta odgovorno ponašanje jednih prema drugima i samima sebi. No, problem je upravo tu. Kako naučiti odnositi se odgovorno prema sebi odnosno prema mladim djevojkama, koje iz neznanja, vrlo mlade, ostanu u drugom stanju.
Naime, uvijek se prisjetim priče koju mi je opisala jedna kolegica koja se zatekla na jednoj od sarajevskih klinika, u koju su raspamećene majke dovodile svoje kćerke koje su upravo zbog neznanja ostajale trudne. Pričala mi je o tome kako su bile ljute, kako su ušutkivale svoje kćerke pri samoj pomisli da nešto kažu u svoju odbranu i kako su ih nazivale 'glupačama' i sličnim imenima, nastojeći što više pojačati osjećaj krivnje i grižnje savjesti zbog činjenice da je neki dripac svršio u njih. Zamislite samo tu scenu u holu bilo koje klinike.
A, onda premotajte film unazad u pokušaju da shvatite kako je ta mlada tinejdžerka uopšte dospjela do toga da je još kao srednjoškolka uspjela zatrudniti. Sjetite se svih zabrana i šutnji, nevoljkosti roditelja da objasne bar osnove stvari kada je seks u pitanju i što je najvažnije, nedostajanju poduke o tome kako se zaštiti upravo od ovakvih situacija u kojima bi rezultat bio neželjena trudnoća.
Ta jadna djevojka koju ni kod kuće niti u školi autoriteti nisu podučili tome kako koristiti kondome i drugu zaštitu, tako bezglavo ulijeće u slatkaste priče zavodljivih momaka, da bi se onda, jednog lijepog dana, probudila sa saznanjem da se u njenoj utrobi rađa novi život. Onaj koji sada ne treba ni njoj, niti njenim roditeljima, a pogotovo onom dražesnom momku koji ju je napumpao. I eto belaja. A, da je samo u školi imala predmet koji se zove 'seksualno obrazovanje', priča bi mogla imati sasvim drugačiji kraj.
Istina je, međutim, da ovakvih priča u posljednje vrijeme ima i previše. Neke završavaju abortusom, neke ubrzanom udajom po svaku cijenu kako se sramota ne bi pročula, a treće opet rađanjem vanbračnog djeteta kojeg će sredina odmilja nazivati 'kopile' bez obzira što je normalno ljudsko biće.
Kakve su psihološke posljedice abortiranja, najbolje znaju stručnjaci koji ih i vrše. A, koliki je njihov broj, u ovoj zemlji je skoro nemoguće doznati pored brojnih kako državnih tako i privatnih ordinacija i klinika, tako i onih koji se rade na crno.
Ono što je moguće i što se može osjetiti na skoro svakom koraku ovog učahurenog mentaliteta, jesu crnilo i mrak u kojima se pod plaštom morala dešavaju mnoge zabranjene stvari. Sve zasjenjeno krilima rode koja tradicionalno u jednu zaostalu zemlju još uvijek donosi djecu. Pa, onda brže-bolje, istraumirana, bježi glavom bez obzira.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
