Piše: Asim Bešlija
Internet forumi i komentarisanje jedna su izvrsna stvar kada čovjek iz sebe želi izbaciti sve frustracije i reći sve što misli, a što u stvarnom životu ne bi imao snage izgovoriti. Tako pod krinkom pseudoimena, hiljade i hiljade ljudi sate provode pišu najčešće isprazne i bezvrijedne komentare kao odušak vlastitoj nemoći da nadomjeste nedostatak potencijala bilo čime produktivnim. Nečim poput jednog smislenog argumenta. Umjesto toga, anonimnost koju su dobili na internetu koriste za rafalnu paljbu po svemu i svačemu, kroz nešto što oni smatraju vjerodostojnom i logičnom kritikom nekog poteza, događaja, procesa, odluke ili jednostavno – drugačijeg mišljenja.
U svoj toj svojoj snazi koju crpe iz već spomenute anonimnosti, ti naši aktuelni komentatori sami su sebe promakli u neku vrstu eksperata-sveznalica koji će u par klikova mišem, ušutkati i vodećeg intelektualca sa nekim od tipičnih komentara. Već pogađate – 'ma, ko je ovaj?' i 'ma, šta ti znaš?'. I ovdje se priča za ove virtuelne superjunake završava jer, zna se, oni su pobjednici i njihov svijet samodovoljnosti, trijumfirao je kao i uvijek do sada. Nema dalje. I ma koliko ko da nešto argumentira, za njih nema govora da imalo zavire van svojih kutija u koje su se zatvorili i u kojima nema ničega drugog osim njihovih cikličnih misli i neprobojnog dogmatizma. Možeš biti ekspert svoje vrste ali za njih ti jednostavno – nemaš pojma!
Mnogi će reći da je to neka vrsta efekta koji je internet proizveo na ovdašnje ljude, posebno internet generaciju, koja u situaciji kad ne mora da se predstavi, osjeća neviđenu moć o kojoj u stvarnosti može samo sanjati.
No, vjerovatno je žalosnije od svega da takva situacija vlada u kompletnom društvu u kojem se sistem nepoštivanja autoriteta na osnovu znanja i referenci etablirao kao redovna praksa. Jednostavno, kriteriji kao malo gdje drugdje, postavljeni su na temeljima podobnosti, kojekakvih veza i političke zaštite, imena i religijske pripadnosti. To je mnogo bitnije od same suštine, od samog znanja i stručnosti koji, dokazano je u mnogim zemljama svijeta, jedini donose napredak. Međutim, u našoj zemlji oni su, čini se, najnebitniji.
Tako, čovjek sa vrhunskim referencama koji ima (ne)sreću da radi u Sarajevu ili nekom drugom gradu lijepe naše domovine, ima izvrsnu priliku da mu se u tren spočita sve jer se igrom prilika ne zove onako kako je poželjno, ili je neprihvatljive vjere, ili, sačuvaj me bože, ateista. Uz to, kiti jelku.
Džaba mu znanje, argumenti, završene škole, diplome, kada ga naši sveznalci jednim potezom sasijeku u korijenu i zatvore njegova usta da ne mogne čak ni reći kako mu je žao što uopšte živi ovdje.
Izražavanje vlastitog mišljenja koje se kosi sa zvaničnom istinom ili bolje reći, sa preovlađujućim vjerovanjem u nešto, može biti ravno vlastitom samoubistvu. Čak i onda kada svoje mišljenje potkrijepite debelim činjeničnim stanjem, vi ste izvrsna meta za odstrijel. Druge nema. Kolektivitet se tako osvećuje onima koji su se pokazali i dokazali, i koji kao takvi, nemaju frustraciju da će u svojoj oblasti biti 'na tankom ledu', za razliku od onih koji opsjednuti mišlju da znaju sve najbolje i najviše, gube kontrole pa pucaju nasumice.
Kako inače objasniti situaciju da se u našoj zemlji vrlo rijetko uspijevaju stvoriti vrhunski kadrovi kojima se prizna da nešto znaju i da zbog svoga znanja budu izdignuti na državni nivo, slavljeni kao zvijezde, pomognuti i promovirani? Kako se odmaći od te močvare osrednjosti koja nikome, osim ako ode van ove zemlje, ne dozvoljava priznat uspjeh i sve zasluge koje iz toga proizlaze?
Ako malo bolje pogledate, svi dobri fudbaleri, teniseri, pjevači, slikari i drugi umjetnici, već su odavno negdje daleko i u samom vrhu. Znači, uspjeh je moguć svugdje i u svako vrijeme ali na nekom drugom mjestu. Ovdje, međutim, zbog velike koncentracije stručnjaka kantonalnog nivoa, to nije moguće. Nažalost.
I tako im prolaze godine, u uvjerenju da su najpametniji jer su zbog nezasluženih poena pobijedili druge koji su u svome znanju i umijeću skromni, pa se ne opiru toj agresivnoj genijalnosti koja isijava iz svakog kutka našeg društva. To je virtuelna omađijanost vlastitom veličinom koja poput kakvog minskog polja, nosi se pred sobom. Jedini način da izbjegnete to ekspertsko seciranje masivnih razmjera jeste da pobjegnete glavom bez obzira ili se sakrijete u rupu u kojoj vas niko neće naći. Ako ne, onda ćete postati još jedna od žrtava ovih anonimnih poletaraca koji sve, ama baš sve, znaju. Nema druge.
Rusi skočili iz aviona s visine od 10.500 metara, testirali novi komunikacijski sistem
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
