Logoraši još čekaju da im isplate novac za pretrpljenu bol

U BiH je za vrijeme rata bilo preko 650 logora i drugih zatočeničkih objekata pod kontrolom četiri vojske – Armije RBiH (ARBiH), Vojske Republike Srpske (VRS), Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NOAPZB).

U logorima su najčešće držani civili i vojni zarobljenici – u nehumanim uslovima, izloženi svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju. Zadržavani su od nekoliko dana do nekoliko godina. Zbog onog što su preživjeli, logoraši i danas osjećaju posljedice.

U tužbama logoraši traže novčanu naknadu za vrijeme provedeno u pritvoru, nanesenu fizičku i duševnu bol, kao i za smrt bliskog srodnika i slično.

Sudovi u BiH su donijeli preko stotinu presuda u korist logoraša. Međutim, i Federacija i Republika Srpska i sami logoraši nezadovoljni su tim presudama i ulažu na njih žalbe, što odgađa pravomoćnost.

Davor Šilić, advokat iz Mostara, uložio je žalbu na presudu Općinskog suda u Konjicu donesenu 2009. godine, prema kojoj je Federaciji BiH naloženo da šestorici bivših hrvatskih logoraša isplati oko 100.000 maraka (50.000 eura).

Šilić u izjavi za BIRN – Justice Report kaže da je tražio isplatu 600.000 maraka (300.000 eura) zbog vremena provedenog u logoru Musala u Konjicu i nanesene duševne boli.

"Žalio sam se zbog visine određene naknade. Sud je sve vrste štete objedinio na sto maraka", kazao je Šilić, istaknuvši da se žalila i Federacija BiH, s obrazloženjem da kao entitet nije postojala u to vrijeme.

Federacija se žalila i u slučaju bivšeg logoraša Stokana Markovića, kojem je Općinski sud u Sarajevu krajem prošle godine dosudio iznos od 25.000 maraka (12.500 eura) iako je on tražio preko 70.000 marka (35.000 eura).

Marković je u junu 1992. bio zatvoren u logoru Rapatnica kod Srebrenika, pa prebačen u vojni zatvor u Tuzli. Iz zatočeništva je pušten u julu 1993. godine.

"Imam oduzetu lijevu stranu lica zbog udaraca koje sam primio. Potrgani su mi kapilari i to je otrnjeno uvijek, kao strano tijelo. Lijeva noga mi je oštećena, kao i lijeva ruka, u koju su me udarali čizmom", kazao je Marković govoreći o posljedicama povreda koje je zadobio u logoru.

Damir Alagić, advokat iz Sarajeva koji zastupa logoraše, kaže da protivna strana čini sve da se zaštiti od tolikih plaćanja".

Različite visine naknada

Novčana naknada koja je dosuđena u dosadašnjim presudama je od devet do hiljadu maraka po danu provedenom u logoru.

Budući da je velika razlika između dosuđenih iznosa po danu provedenom u logoru, advokati objašnjavaju da je riječ o različitoj sudskoj praksi.

"Sudovi nisu zauzeli neku praksu koje bi se pridržavali prilikom donošenja presuda. Morat će biti uspostavljena nova sudska praksa za dodjelu tih naknada", kazala je Nedžla Šehić, pravnica iz Sarajeva koja zastupa bivše logoraše.

Unatoč zamjerkama na visinu naknade koja se dosuđuje za jedan dan proveden u logoru, neki ipak tvrde da je bitno priznanje štete koja im je učinjena.

"Naknada nije bitna, već javno priznanje nepravde koja je učinjena", kazao je Zijahudin Smailagić, bivši logoraš iz Banje Luke, koji je ujedno i jedini kojem su isplaćena sredstva.

Smailagić je u Malom logoru u Banjoj Luci proveo 17 mjeseci, a prema pravosnažnoj presudi, RS je obavezna da mu plati devet maraka po jednom danu provedenom u logoru, odnosno ukupno 4.500 maraka.

Smailagiću je Republika Srpska isplatila sredstva i to šest godina nakon što je dobio pravosnažnu presudu.

"Postoji određena dinamika isplate za ratna potraživanja, ali nije moguće svima odjednom isplatiti", kaže Vlatka Malidžan, glasnogovornica Ministarstva finansija RS.
Ratna potraživanja su entitetske vlasti smjestile u javni dug, koji je krajem prošle godine iznosio više od milijardu maraka. Ratna potraživanja uključuju od otuđenja automobila ili drugih pokretnih stvari do gubitka članova porodice, pretrpljenu fizičku ili duševnu bol i slično.

Rok otplate javnog duga u RS je 25, a u Federaciji 50 godina

Ukoliko dosuđeni iznosi za logoraše ne budu smješteni u javni dug, kaže ekonomski stručnjak Zlatko Hurtić, novac mogu očekivati jedino ako se nešto privatizuje ili dodijeli pod koncesiju.

"Oni nemaju sredstava da finansiraju redovne budžetske potrebe i obaveze koje su preuzete, a kamoli tako velike troškove. Objektivno mogu, a da li će moći finansirati tekuće obaveze – to je veliko pitanje", kaže Hurtić.

O mogućem načinu isplate novčanih sredstava, Alagić kaže da bi trebao biti uspostavljen fond koji bi se punio donacijama, a ne prilivom novca iz privrede, plata ili penzija.

Hurtić se nada da će prilikom donošenja presuda u korist logoraša sudovi voditi računa da novčana naknada bude u mjeri u kojoj se može realizirati.

Ako vlasti žele pravnu državu, zaključuje advokatica Šehić, obavezu prema svojim građanima moraju ispuniti.