Sve mi se čini da bi kod nas trebalo izmisliti neku magičnu formulu pa svim zainteresiranim bez ikakve muke, sa malo rada vlastitim rukama, i još manje korištenja bogom dane pameti, dodijeliti sva sredstva potrebna za život. Dakle, ko poželi auto, stan, odlazak na ljetovanje, na zimovanje, i šta sve ne, dobiće. Samo treba bar da poželi i da to artikulira. U tom nekom poprilično savršenom svijetu ispunjavanja instant želja, ne bi bilo problema, nezadovoljstva, štrajkova, mizerije, krađe i svih ostalih tranzicijskih nedaća s kojima se hrvamo evo već deceniju i po.
Ali ljudskoj mašti, posebno bosanskoj, nigdje kraja. Želje i maštanja kod nas su jedna prava industrija koja se kod djece razvija još od malih nogu, i to ponajviše na nekim nerealnim osnovama, u većini situacija kada roditelji želje da njihovo dijete ispuni sve ono što su oni uvijek željeli ali se nisu usudili pokušati ili uspjeli ostvariti. Možda je to i razlog što nam niču generacije koje mnogo toga žele a to nešto nikako ne mogu ostvariti, čak dotle da do duboke starosti ostaju mamini i tatini (ili mamini i babini) sinovi i kćeri, u roditeljskom domu, na roditeljskom novčaniku i hrani, a da za početak nisu sposobni ili čak voljni potražiti bilo kakav posao.
I tako dok roditelji sanjaju kako će njihov junačina ili njihova princeza donijeti par diploma za regala, i ponosom ispuniti njihova srca i duše, i ljuobomornom komšiluku začepiti usta, a onda voditi jedan savršem život ukrašenm lijep partnerom i gomilom djece, dotle juniori sanjaju o nekom boljem svijetu koji bi se možda nekako mogao stvoriti na dugme. Ovo kao izraz želje da se što manje rada dobije što više, ili još bolje, da se uz nikakav rad, stvori sav užitak i njime šepuri gradskoj raji.
To kao da se može iščitati iz očiju većine onih koji dane provode po kafanam, ljetnim baštama, izbacujući iz svoje glave i one preostale atome energije moždanih ćelija, i uživajući u bogatstvu i rahatluku koji nas okružuje, uz poznatu lezihljebovićku uzrečicu ' biće bolje'. A to boljeg ni na vidiku, džepovi prazni, u novčaniku sitniša što je majka odvojila da se može popiti kafica i malo prođirati i provesti ugodne trenutke u društvu. Zna se da kod kuće čeka čist i uredan dom, ručak ili večera, i kao treperenje napeta želja roditelja da čuju neku sretnu vijest. Na primjer, našao sam posao, ili diplomirao sam, ili možda, osvojio sam nagradu.
No, ovakve priče su rijetke. Čast svim izuzecima, koji su zbog svoje izuzetnosti vrbovani od strane drugih država i svoje uspjehe dijele uglavnom putem e-maila ili facebook-a sa svojima u BiH. Sa neke od strana svijeta. Oni koji to ne rade, a ovakvog su kalibra, upravo se spremaju na daleki put. Naime, od sredine u kojoj se uporno i tvrdoglavo forsira osrednjost i demotivacija na svim mogućim nivoima, u kojoj se poslovi dobijaju preko poznanstva a ne zbog kvalifikacija, i gdje se ideje i inovacije ne cijene, ništa se bolje ne može ni očekivati. Možda je i zato normalno što masa mladih ljudi i nema energije da se bar malo potrudi, radi bilo šta, doprinese razvoju, jer se iza svake šanse, kao po pravilu, krije neka druga, ili svaka upornost i napor donesu neki rezultat.
A, opet, možda je svima ovako kako jeste savršeno dobro i ugodno okruženje. Skoro ništa ili malo radiš i malo imaš. Volio bi više ali, jarane, ko bi radio i ustajao svako jutro u 8 ili 9 i zarađivao pare. Možda je ovo stanje upravo ono željeno u kojem ne treba nikako talasati i zadovoljiti se onim što ti je slijedilo, a dalje, ako bude više - bude. U ovome vjerovatno i leži odgovor na pitanje zašto nema bunta, aktivizma, izraza nezadovljstva, želje da se promijene stvari i ugleda bolja budućnost, ili jednostavno da se na more u Hrvatsku u nekom oskudnom aranžmanu ne mora ići sa konzervama ribe i paštete koje će se krišom jesti na plaži.
To je nekako i objašnjene što se, na primjer, pune sarajevske ulice sa podsmijehom odnose prema nekim grupicama koje uz malo inteligencije i građanske hrabrosti žele protestima probuditi svijest onima koji su zadovoljni razgledanjem izloga, lijepim vremenom i ćeifom u rastezanju jedne kafe po sat-dva.
U svakoj zemlji koja se iole može nazvati normalnom i okrenutom budućnosti, mladi ljudi jesu pokretačka snaga, izvor svježine i ideja, bogatstvo i resurs koji se potpomaže na razne načine. Kod nas je to jedna troma masa koja se u mnogo prilika čini kao neko ko ne zna šta bi sa sobom, ko je nevoljan raditi i truditi se, aplicirati za posao ili stipendiju, iskoristiti šansu ili stvoriti novu, odškrinuti vrata radoznalosti i saznati nešto do sada nepoznati, i barem jedan dio svojih snova učiniti stvarnim. Naravno, ako snova uopšte ima. Od silnog zadovoljstva samima sobom. Ili zbog uvjerenja da samo što neko nije pokucao na vrata da mu dostavi posao po mjeri.
I na kraju, što bi rekli na CNN-u, 'Enjoy Bosnia and Herzegovina' jer ovakve zemlje, uistinu, na dunjaluku nema. Prst u uho i sretna vam budućnost.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
